Mislila sam da me se ne tiče: Pismo predsedniku majke Živka Gvozdenovića – Lični stavovi
zovem se Nataša Gvozdenović. Medicinska sam sestra i u bolnici radim trideset godina. Majka sam Živka Gvozdenovića iz Sremske Mitrovice, čoveka o kome ovih dana govori cela zemlja, a nijedan od tih ljudi ga nikada u životu nije video. Pre nego što vam kažem bilo šta o njemu, moram da vam kažem nešto o sebi.
Kad ste rekli da penzije nikada neće biti smanjene, pa su smanjene, bilo me je baš briga. Nije bila moja penzija. Moja majka je ćutala, pa sam i ja ćutala sa njom.
Kad su noću u Savamali srušene tuđe kuće, a vi ste rekli da je sve po zakonu, bilo me je baš briga. Nije bila moja ulica i nikoga odande nisam poznavala.
Kad ste rekli da su plate u zdravstvu povećane, ja sam tog proleća ispratila dve koleginice u Nemačku i preuzela njihove smene. Nisam rekla ništa. Nije moje dete odlazilo.
Kad je u Novom Sadu pala nadstrešnica, pa ste rekli da ona nije ni bila obuhvaćena rekonstrukcijom, tu me nije bilo briga. Tu sam plakala pred televizorom, kao i pola bolnice. Ali sam ujutru otišla na posao i nisam uradila baš ništa. To nisu bila moja deca.
Kad ste za studente rekli da su plaćenici i da im neko daje pare spolja, pomislila sam da tu verovatno nečega ima. Nisam išla na proteste. Mislila sam da me se ne tiče.
A sad je moje dete.
Moj sin nije političar. Nema funkciju, nema stranku i nema nikoga iza sebe.
Ono što je uradio staje u jednu rečenicu. Prijavio je da se puši u bolnici. Napisao je prijavu i poslao je tamo gde se prijava šalje.
Ja u bolnici radim trideset godina i znam šta znači zapaljena cigareta na odeljenju. Znam u kojim sobama stoji kiseonik i znam šta biva kad se to dvoje sretne. Znam i koliko ljudi to vidi svakog dana i produži dalje, jer sam, kao što ste malopre pročitali, i ja žena koja je celog života produžavala dalje.
Moje dete nije produžilo. Ne tražim da mu iko na tome zahvali.
Prijavio je i rupe u ulici ispred naše kuće.
Želeo je da sestrini svatovi normalno prođu. Posle toga su ga na ulici presrela dvojica ljudi. Rupe su ostale.
Od tada je u tom malom gradu postao ubačen element. Čovek koga je neko poslao. Podneta je i lažna krivična prijava protiv njega, pa je odbačena, kao što su svi i znali da hoće.
Snimak koji je pušten na toj konferenciji gledala sam više puta, uglavnom noću, kad svi u kući pospu.
U njemu moj sin postavlja jedno pitanje. Šta ćemo sa ćacikama posle izbora.
U tom snimku nema nasilja. Nema ga ni u jednoj reči i ni u jednom pokretu. Reč koja je posle toga izgovorena po celoj zemlji nije izašla iz usta mog deteta. NJu su napisali drugi ljudi, krupnim slovima, preko ekrana.
Ne znam kako se to zove kod vas.
Kod mene u kući to se zove kad se svi okome na jedno dete koje ne može da se odbrani. Deca danas za to imaju stranu reč i uče o tome u školi: buling. Odrasli ljudi na televiziji za to imaju studio, termin, ekipu i platu.
Mom sinu od tada stižu poruke. U jednoj od njih čovek koji zna njegovo ime i njegov grad pita da li da mu dođe na kuću, pa nabraja lokale u kojima bi mogao da ga nađe.
On je sa suprugom trenutno van zemlje. Ljudi mu savetuju da se ne vraća.
Ja sam njegova majka i ne znam šta da mu kažem. Prvi put u životu ne znam šta da kažem svom detetu.
U toj priči pominjala se i naša porodica. NJegov otac, njegov ujak, i ja. LJudi koji sa svim ovim nemaju nikakve veze. Imaju li i drugi porodice? Ne pominju se.
Mene je strah za posao. Pišem Vam i to otvoreno, jer u Mitrovici to ionako svi znaju, a ja sam u godinama u kojima se drugi posao ne nalazi. Trideset godina sam u toj bolnici i dobro znam kako se te stvari kod nas rade. Znam i to da niko ništa neće morati da napiše.
Sad ono što mi je najteže da vam napišem.
Žene koje su na toj konferenciji rekle da se osećaju ugroženo verovatno se zaista tako osećaju. Ne sporim to nijednoj od njih i ne želim nijednoj od njih ništa loše. I one su nečija deca.
Samo, one nisu čule mog sina. Čule su ono što im je preneto.
I njima je neko nešto uradio, a mislim da one to još ne znaju.
Ne tražim izvinjenje. Ne očekujem ga i ne bih znala šta bih sa njim.
Tražim jednu jedinu stvar i ona ne košta ništa.
Neka neko pusti taj snimak do kraja. Bez natpisa preko ekrana i bez glasa koji nam usput objašnjava šta smo upravo čuli. Neka ljudi čuju rečenicu onako kako je izgovorena.
Ako posle toga neko i dalje bude smatrao da je moj sin nekome pretio, neka to kaže naglas i neka se potpiše. Ali neka kaže i šta je tačno čuo.
Na kraju, gospodine predsedniče, jedna stvar koju pišem više zbog sebe nego zbog vas.
Trideset godina sam verovala da se sve ovo tiče nekog drugog. Nekog čija je penzija, nekog čija je ulica, nekog čija su deca bila u Novom Sadu. Za to vreme ste od mene imali sve što vam je trebalo, jer vam nisu potrebni ljudi koji vas vole.
Dovoljni su vam ljudi koji ćute i idu na posao. Ja sam bila taj čovek.
Sad se ispostavilo da je red došao i na moju kuću, i to zbog jedne cigarete na odeljenju.
Ako ovo pročita još neka žena koja misli da je se ne tiče, meni će biti dovoljno.
Meni je za to trebalo trideset godina i jedno dete.
Autorka je medicinska sestra iz Sremske Mitrovice
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.