INTERVJU Oliver Frljić: “Neprihvatljivo mi je da se predstava “Crno zlato” igra na Bitefu, ako dobije nagradu mogu je uručiti Vučiću, on je redatelj svega toga” – Kultura

Podsećanja radi, u znak solidarnosti sa našim umetnicima i kulturom pod represijom, učešće na režimskom 59. Bitefu otkazali su nemačka trupa Gob Squad, Teatro Praga iz Portugala, Slovensko narodno gledališče iz Nove Gorice, italijanska trupa Motus, libanski autor Ali Čarur, Crnogorsko narodno pozorište i argentinska autorka Marina Otero, a jedina predstava koja je ostala u programu iz te prvobitne selekcije je „Crno zlato“, koju je Frljić režirao u Beogradskom dramskom pozorištu.

Međutim, u vreme nastajanja selekcije, uprava BDP – a nije obavestila Frljića o o tome – za učešće predstave sa njegovim rediteljskim potpisom saznao je početkom jula, i to upravo iz Danasa, kada je saopštio da se apsolutno protivi tome.

Ipak, uprkos njegovom javnom gestu neslaganja, BDP predstavu nije povuklo iz programa – „Crno zlato“ se sutra igra na njegovoj sceni, u konkurenciji za Gran pri „Mira Trailović, u koju su na brzinu, gotovo pred sam početak festivala, gurnute predstave iz Bugarske, Moldavije, Gruzije, Turske i Tunisa, koje bitefovska publika bojkotuje.

Tako je hrvatski reditelj koga je britanski Gardijan uvrstio među četiri najuzbudljivija stvaraoca evropskog kontinenta, stavljen u kontekst na koji nije pristao, i postao „specijalni slučaj“ oficijelnog 59. Bitefa.

Ali, jedan od najprovokativnijih, najbeskompromisnijih i u svom aktivizmu najradikalnijih pozorišnih autora biće učesnik samoorganizovanog, 60. NE:Bitefa, koji se nakon prošlogodišnjeg izdanja nastavlja 20. septembra kao zajednički, pobunjenički i slobodarski čin građanske neposlušnosti i kreativnosti dok je kultura pod okupacijom.

Oliver Frljić o svemu tome govori za Danas, a trenutno je u Talinu, gde je u Litvanskom nacionalnom dramskom teatru sinoć imao premijeru projekta „Madam Bovari“.

Predstava „Crno zlato“, po tekstu Dejana Dukovskog u Vašoj režiji, uprkos neslaganju koje ste Vi javno saopštili, sutra će ipak biti izvedena u takmičarskom programu oficijelnog, režimskog 59. Bitefa. Da li je neko od nadležnih iz Beogradskog dramskog pozorišta koje je kao producent „vlasnik“ ove predstave, trebalo ranije da Vas obavesti o tome, i da li je ovaj čin ignoracije Vašeg stava na neki način oblik nasilja prema autoru?

– Smatram da bi svakako bilo normalno da su me iz BDP-a obavijestili o ovom učešću, osobito zato što je moj stav prema davanju legitimacije cenzuri u ovom kontekstu vrlo jasan i javno iznesen. Ne trebam podsjećati da sam i sam u puno navrata bio cenzuriran – od Hrvatske do Poljske, a u Njemačkoj je moj rad u zadnje vrijeme bio kontinuirana borba sa strukturalnom cenzurom koja je manje vidljiva, ali puno perfidnija i koja je s ratom u Gazi postala otvorena.

Iz perspektive današnje Srbije zvučat će kao znanstvena fantastika, ali upravo je u ovoj zemlji upravnik jednog pozorišta beskompromisno stao uz mene kada su počeli politički pritisci oko rada na predstavi „Zoran Đinđić“, popio sve političke i medijske batine i na kraju zbog te predstave i dobio otkaz.

Ali da se vratim na ovu situaciju sa „Crnim zlatom“. Stavljanje predstave u kontekst koji je njezinom autoru neprihvatljiv, svakako je oblik nasilja i nad autorom i nad samim radom. Umjetničko djelo dobiva svoja različita značenja u različitim kontekstima. Toliko valjda znamo. Igrati na festivalu koji je po političkom nalogu rušio program Miloša Lolića kroz famozni Odbor u kojem, gle čuda, sjedi upravo jedan zaposlenik BDP-a, nije ništa drugo nego normalizacija cenzure.

U nečijoj glavi ili nekoj paralelnoj stvarnosti vjerojatno postoji još jedan udvojeni Oliver Frljić koji je pobjegao iz proze Dostojevskog ili Saramaga i koji nema problema s gostovanjem na ovom i ovakvom Bitefu. Identičnom imenu i prezimenu usprkos, moram javnost obavijestiti da taj nisam ja.

Vi ste na Bitefu dva puta osvajili Gran pri „Mira Trailović“ – 2013. i 2014. za predstave „Zoran Đinđić“ i „Aleksandra Zec“, a pamti se da su 2018. u bitefovskoj selekciji bila dva Vaša projekta, „Šest lica traži pisca“ i „Gorki – Alternativa za Nemačku?“. Kako sada doživljavate ovaj oficijelni Bitef, koji se organizuje posle prošlogodišnje pauze i cenzurisanja švajcarskog reditelja Mila Raua, i šta to zapravo znači za festival koji tokom više od pola veka nije promovisao samo nove svetske pozorišne tendencije već i društvene i emancipatorske vrednosti, umetničke i građanske slobode?

– Bitef je prostor koji me u značajnoj mjeri redateljski formirao i koji je bio mjesto susreta s mnogim inozemnim i domaćim autorima, prostor učenja i razmjene iskustava. Na Bitefu sam, kao član žirija, bio u vrijeme dok ga je još vodio Jovan Ćirilov. Tu sam upoznao i Borku Pavićević koja mi je bila i ostala svjetionik u ovom našem balkanskom mraku gdje nikako da svane.

Anja Suša, kao njegova selektorica, imala je kontinuiran interes za moj redateljski razvoj, što mi je bio i ostao veliki kompliment jer rijetki su bili i ostali oni koji su se mojim redateljskim radom bavili na duže staze i izvan prostora njegove medijske aproprijacije i senzacionalizma koji se oko njega uvijek pokušavao stvoriti.

Bitef je bio i koproducent jedne od meni najdražih i vjerojatno najkompleksnijih predstave koju je beogradska javnost dočekala ne na nož, već na kamu i to, naravno, na neviđeno – „Kompleksa Ristića“. Sada, kada već polako plovim ka kazališnom zaboravu i pravim svoju redateljsku bilancu, svakako ne bih htio završiti svoj teatarski put tako da budem instrument Bitefova pervertiranja u prostor cenzure.

Nasuprot režimskom Bitefu, prošle godine je nastao gerilski, samoorganizovani 59. NE:Bitef koji je pobedio cenzuru slobode govora generalno, nasilje prema celoj našoj „neposlušnoj“ kulturi, studentima, profesorima, građanskim aktivistima i ljudima iz ostalih profesija koji su u protestu, a pre svega prema reditelju Milu Rauu koji je došao u Beograd. Koliko je po Vašem mišljenju važan NE: Bitef i stvaranje kulture otpora, pogotovo u društvu kao što je naše?

– Mislim da nisam prava adresa za ovo pitanje jer se već duže vrijeme umjesto politikama otpora bavim poetikama vlastitog poraza. Koliko god mi iz moje situacije može biti neprihvatljivo, u isto vrijeme mi je jasno zašto je većina građana prihvaćala ovu i ovakvu Srbiju u kojoj je Vučić izgradio koruptivno-klijentelističku mrežu koja se kapilarno širi kroz sve društvene pore. Da je nije prihvaćala, ova vlast bi odavno odletila u septičku jamu nacionalnog srama. Gdje leže razlozi tog prihvaćanja – to je drugi par rukava.

Tužno je da su proteste protiv ovog režima, uz sve druge građane, morali povesti studenti. Gdje su bili radnici? Zašto je izostao generalni štrajk u Srbiji koji bi svakako bio učinkovit oblik pritiska na ovaj režim? Možda odgovor može dati Brehtov gospodin Keuner koji je na pitanje studenata o stanju njegove kičme, odgovorio da je nema jer mora živjeti duže od nasilja.

„Crno zlato“ na Bitefu savršena je slika te i takve Srbije. Većina glumaca te predstave vjerojatno ima problem s igranjem na Bitefu, ali ne izlaze javno s tim, niti se odlučuju bojkotirati odlazak na ovaj festival jer bi ih najprije dočekao steljački vod režimskih medija (gdje se, sudeći po novoj vlasničkoj strukturi, možda uskoro postroji i Danas), a onda vjerojatno i otkaz.

– Strah određuje ono što se ljudi u javnom prostoru usude reći i napraviti. I strah je apsolutno legitiman, kao što je i hrabrost, samo je ova potonja najčešće rezultat društvenih privilegija koje nemaju svi. Jer kad govorite o redatelju svetskog ugleda koji s takvom lakoćom dolazi u Srbiju i sipa nam istinu u oči, ili kad na ovom mjestu to isto nemušto pokušavam napraviti ja, nemojte zaboraviti da niti on, niti ja nismo egzistencijalno ucjenjeni i ugroženi na način na koji to jest većina građana Srbije.

On će se vratiti, pretpostavljam, prilično pristojnoj plaći na Wiener Festwochenu, festivalu sa godišnjim budžetom od otprilike 13,5 milijuna eura, i do sada gotovo neupitnoj podršci bečkih gradskih vlasti. Ja ću se vratiti svojim režijima koje me još uvijek poprilično pristojno hrane, da ne kažem tove.

Nitko od nas neće biti u Srbiji ostalih tristo i kusur dana u godini sa ljudima koji žive pod Vučićevim čizmom i gdje je etički relativizam, nažalost, postao dominantni modus preživljavanja. Ako neće biti previše Brechta za jedan odgovor, možda bih dodao i to da najprije dolazi hrana, a tek onda moral. Možda u tom okviru treba promatrati i kulturu otpora i njezinu moguću budućnost.

Ali da me ne bi netko pogrešno shvatio – itekako mi je drago da se dogodio NE: Bitef, da jedan dio javnosti nije pristao na to da Bitef šaptom padne i da netko pokušava zaustaviti Vučićev desant na ono malo kulturnih institucija u Srbiji koje nisu pod režimskom okupacijom. Upravo mi se javio drugar, glumac Miloš Timotijević, koji će u sklopu 60. NE: Bitefa 20. septembra napraviti performans koji uključuje i izvođenje citata ispred Atelja 212 iz predstave „Zoran Đinđić“ o „svetoj srpskoj zemlji“, i moram priznati da me to u ovoj neveseloj stvarnosti dosta obradovalo.

Ovogodišnji, 60. NE:Bitef nastavlja se kao pobunjenički čin građanske neposlušni i kreativnosti dok je kultura pod okupacijom, a među njegovim učesnicima 20. septembra biće i Milo Rau, slovenački reditelj Dragan Živadinov, reditelji trupe Motus Danijela Nikolo i Enriko Kasagrande, i Simon Vil i Helen de Buver iz kolektiva Gob Squad koji su otkazali učešće na oficijelnom 59. Bitefu…Vi se u ovaj program uključujete onlajn, kao i reditelji Euđenio Barba, Jernej Lorenci, Sebastian Horvat, Nina Rajić Kranjac… Možete li nešto više da kažete o svom učešću na 60. NE:Bitefu, i šta će biti tema o kojoj ćete Vi govoriti?

– Kao „specijalni slučaj“ ovogodišnjeg Bitefa, razgovarao sam sa Anjom Sušom i taj razgovor će biti prikazan u video formatu na jednoj od lokacija ovogodišnjeg NE:Bitef-a. Da sam u mogućnosti, svakako bih se pridružio i uživo. S Anjom sam razgovarao upravo o ovoj šizofrenoj situaciji gdje sam kao autor stavljen u kontekst na koji ne pristajem, o različitim implikacijama tog čina, o tome koliko on može biti interpretiran kao ekstenzija različitih oblika režimskog nasilja, ali ovaj put u polju simboličke reprezentacije itd.

Moram priznati da mi ova situacija u kojoj sam se našao ponajmanje svojom voljom, na neki čudan način prizvala u sjećanje onaj dio iz „Hamletmašine“ gdje Müller kaže:

„Ako se moja drama bude dogodila, ja ću biti na oba fronta, izmedu frontova, izvan. Stojim okružen smradom znoja gomile i gađam kamenicama policajce, vojnike, tenkove, armirano staklo balkonskih vrata, ali iza tih vrata ja posmatram nadiruću rulju, mirišem sopstveni znoj užasa. Pretim pesnicom sebi iza staklenih vrata, gušim se zgađen, dole u masi vidim sebe ispunjenog strahom i prezirom, sa penom na usnama i podignitom pesnicom kako pretim sebi, vešam svoje uniformisano meso za noge“.

S druge strane, kako ćete se osećati ako Vaša predstava „Crno zlato“ dobije nagradu na režimskom Bitefu, koji se završava upravo 20. septembra?

– U trenutku kad su sve predstave osim „Crnog zlata“ otkazane, u razgovoru s jednim glumcem sam se našalio da mi na ovogodišnjem Bitefu sigurno pobjeđujujemo jer nemamo konkurencije. A ta situacija u kojoj je u natjecateljskom programu ostala samo jedna predstava, i koja se natječe sama sa sobom, možda je najbolja metafora vučićevske Srbije – kreirati situaciju u kojima svima prestaje biti etički prihvatljivo sudjelovati u nečemu i onda odnijeti pobjedu.

To pomalo liči na onu situaciju iz 1973. godine, kada su se SSSR i Čile trebali boriti za plasman na Svjetsko prvenstvo. Nakon Pinocheova puča, stadion u Santiagu, na kojem se kasnije trebala igrati utakmica, pretvoren je u logor u kojem su držani i ubijani politički protivnici.
SSSR je tražio da se utakmica premjesti, ali FIFA to nije prihvatila, pa su odbili doći i igrati. Čile je potom „pobijedio“ 1:0 pred praznim stadionom i plasirao se na Svjetsko prvenstvo.

Kako bilo da bilo, što god pisalo u zvaničnom programu, ne osjećam se autorom predstave koja će biti izvedena na ovogodišnjem Bitefu. Njezin autor ostajem u onim kontekstima koji su mi prihvatljivi. Ako predstava „Crno zlato“ nekim slučajem dobije nagradu, mogu je uručiti Aleksandru Vučiću. On je, na kraju krajeva, režirao cijelu ovu predstavu.

Od Vašeg poslednjeg boravka u Beogradu februara – marta ove godine dok ste radili u BDP, represija i teror nad kulturom, umetnicima i građanima su još ogoljeniji i strašniji, kao i retorički i ideološki povratak nacionalističkim 90-tim godinama (sahrana ratnog zločinca Ratka Mladića), a u toku je i besprizorna kampanja režima za izbore koji će se održati 25. oktobra. Koliko ste upućeni u ova naša zbivanja i kako ih vidite?

– Nemojte se ljutiti, ali jako malo. Borim se sa depresijom. Uspjeh mi je već kad ujutro uspijem ustati iz kreveta. Svejedno, nije me mimoišla vijest da je Porfirije održao opijelo “pravoslavnom hrišćaninu i vojniku srpskom” Ratku Mladiću. „Mašala!“, rekli bi oni koji su nekako uspjeli preživjeti njegovu genocidnu politiku u BiH.

Mi koji smo davno nekada naivno vjerovali da Porfirije može držati SPC dalje od zagrljaja nacionalističkih državnih projekata možemo samo tiho reći: „Jebiga“. A kad već govorimo o zagrljaju crkve i države, teško je zaobići Vučića.

Njegov put od Šešeljevog posilnog i autora izjave „ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana“, do odlaska u Potočare 2015, preko balkanskog miljenika Angele Merkel, pa do ove visokodržavno sponzorirane ceremonije beatifikacije jednog ratnog zločinca zapravo je zatvaranje punog kruga ili, narodski rečeno: „Vučić dlaku mijenja, ali ćud nikada“.