Bosonogi Zagor iz bosanske šume – Lični stavovi

Pogleda rasejanog prema roditeljima koji su s ponosom posmatrali prvi ispit zrelosti svojih kćeri i sinova, na dan polaganja pionirske zakletve, u bijelim čarapama i lakovanim cipelama stao sam u blato. Ako sam to uopšte bio ja. Mogla je to biti i Danijela, Mirsada, Aco ili Kenan… Iz budućnosti daleke više od tri decenije, svi nekako izgledamo isto. Djeca zatečena u tranziciji roditelja, između sela koje su napustili i fabrike u koju su stigli.

***

Mirsada i ja imamo istu mustru na džemperima, njen je crveni, a moj plavi.
Majke nas češljaju na slične frizure, sanjamo iste snove, slušamo Dugme, Merlina, Crvenu jabuku… U spomenare upisujemo „od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba“. Od kolijevke pa do groba… Put dug hiljade milja ili svega par koraka.

***

Sa priredbe smo krenuli na izlet, u koloni po dvoje, držali smo se za ruke i pjevali. „Hajde da ludujemo ove noći.““Napile se ulice.“ „Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo.“ Ponekad pljunem u dlan, pa krišom pokušam obrisati blato sa cipele. I još ga više razmažem. Po pantalonama, bijeloj košulji, svilenoj marami, kapi. I obrazu. Ako ga imam.

***
Ja sam Alija Osmanović. Ja sam Ilija Jugović. Ja sam Davor Cicović.
Mešin rukavac, odvojen od majke rijeke, bez pravog toka i bez ušća, suviše malen da bude jezero, a suviše velik da ga zemlja upije.

***

Rođen sam u Sarajevu osamdeset i druge, u vakat najapstraktnije misli koju je taj grad izrodio. Maštao sam da postanem ljekar, rendžer, pilot… Zagor. Gospodar Darkvuda… Trčao sam bos, livadama Gorovića, sela smještenog između Romanije i Jahorine, i naoružan drvenom sjekirom, spašavao mog brata po krvi, Tonku, Džimija Gitaru, Diging Bila, najodanijeg prijatelja Čika.

Pobjeđivao Helingena, Kandraksa, utvare i strahove koje su pritiskale darkvudska plemena. Na kraju sam jedva spasio sebe. Merhaba, braćo Srbi, pomaže Bog, braćo Muslimani, smrt fašizmu, drugovi i drugarice.

***
Kunem vam se da ću govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine.
Sa nepunih deset godina, prije nego što sam i naslućivao šta je život, naučio sam šta je smrt. Juna devedeset i druge, ušla je u našu kuću. Nepozvana, strana i neželjena, uzela je prvi danak. Mog strica Danila. Adža Didu.

***

Njegovo lice mi je maglovito, stvarni osjećaj sam zamijenio fotografijama, ali riječi koje je izgovorio na rastanku i dan-danas čujem kroz eho: „Brzo će adžo, pa ćemo mi kod Rajke na šampitu.“ Nismo otišli, jer se nije vratio sa štitom.

Donijeli su ga na njemu.

***
Televizor smo do četrdeset dana prekrili crnom maramom. Slavski kolač te godine nismo šarali. Smijeh je zamijenio plač. Groblje je postalo dio moje svakodnevice. Želio sam da se osvetim, da naučim da mrzim. A znao sam i koga. NJih.

***

Preko noći smo prestali biti jedno, a postali mi i oni. Srbi i Muslimani. Naš Bog i njihov Alah. Moj i Mirsadin džemper ne mogu imati jednake pletenice. I Samir mi više ne može biti komšija koji me krkače nosi da krademo trešnje na Golom Koranu. Moram da naučim da ga mrzim. Moram, a ne znam kako…
***

Amru sam izbjegavao danima, iako smo svega nekoliko mjeseci ranije napisali zaloge i u staklenoj tegli ih zakopali ispod Gerine garaže.
Dogovor je bio da je otvorimo za dvadeset godina i da svako pročita svoj.

Obećali smo jedno drugom tadašnje, dječije zavjete, ukrašene sa nekoliko nevješto nacrtanih srca.

***
Kao dodatnu potvrdu napisanog, strijelama smo proboli srca, iglom uboli jagodice kažiprsta i na hartiju utisnuli po kap krvi. To će biti dovoljno, klimnuli smo jedno drugom glavom u znak ohrabrenja i izgovorili:

„Pas bio ko slagao.“Pas sam postao jedne kišne, julske večeri.

***

Struje nije bilo, a tmurno nebo i ljetnji prolom oblaka služili su mi kao pokriće da me niko neće vidjeti. U stvari, mogli su svi, samo ne Amra. Kašikom sam kopao rupu sa bočne, lijeve strane garaže, prateći mapu koju smo nacrtali i indigom kopirali u dva primjerka. Za svoj zalog nisam toliko mario. Zanimao me je njen.

***

Odlučio sam da ga odnesem kući, krišom pročitam i sakrijem na neko drugo mjesto. Činilo mi se da je prošla cijela vječnost prije nego što je kašika udarila o metalni poklopac. Nestrpljivo sam odložio alat i ostatak zemlje iskopao prstima. Konačno sam u rukama držao teglu. Bila je prazna.

***

U dojučerašnje kolege, prijatelje i kumove se uvukao strah i nepovjerenje.

Grad se punio srpskim izbjeglicama iz Sarajeva, a u suprotnom pravcu odlazili su Muslimani i dio Hrvata. Razmjenjivali smo ljude onako kako smo tokom Svjetskog prvenstva u Italiji devedesete mijenjali sličice. Jozića za Piksija, Sušića i Prosinečkog za Deja.

***

Veče prije odlaska na kafu nam je došla teta Marija, Hrvatica rodom iz Metkovića, penzionerka, koja je svoj radni i životni vijek provela na Palama. Nije imala bliže rodbine, pa joj je naša zgrada bila porodica.

Igrao sam se u ćošku, pored frižidera, i, praveći se nezainteresovan za razgovor, upijao svaku riječ.

***

„Eto, Boško“, obratila se mom ocu, „ja sam došla da se pozdravimo. Niko od nas ne zna na koliko idem ni dokle će ovo ludilo trajati. I htjela sam još nešto. Da ostavim djeci videorekorder. Sa sobom ga ponijeti ne mogu, a šteta bi bila da ga neko uzme.“

***

Od uzbuđenja više nisam mogao ni da se pretvaram da me razgovor ne interesuje. Televizor u boji smo kupili osamdeset osme, ali video nismo imali. Kroz glavu su mi prolazile slike kako gledam Vinetua, Nindža kornjače, Grizlija i Adamsa.

***

„Ma jok“, iz mašte me je povratio otac i prilično ozbiljnim tonom rekao: „Kakav video, Marija? Vratićeš se ti najdalje za mjesec. Zaključaj, neće to niko dirati.“
Nisam smio da pitam zašto ga ne uzmemo barem na tih mjesec dana.
Vaspitavan sam u doba gdje je dječije pravo bilo da sluša, a ne da pita.

***

Nije prošlo dugo kad sam ugledao Marijina vrata sa kojih je visila razvaljena brava. Nisam mogao izdržati da ne uđem. Videa nije bilo. Zapravo, ničega više nije bilo. Sa zida u hodniku nestao je veliki porcelanski tanjir na kojem je pisalo „Trst, ’77“. Marija je ostavila svoje uspomene i nastavila da živi u tuđim.
I nije to bio samo njen usud. Na hiljade ljudi u Bosni je zaspalo pod svojim, a probudilo se pod tuđim jorganom.

***

Dobili smo nove drugove i drugarice u razredu. Na Vildanino mjesto je sjela Dušica. Na Edminovo Nikola. Sad smo svi, valjda, naši. Isti. A nismo isti.
Jedni su gladni i bosi, a drugi, zahvaljujući roditeljima kadrim da se snađu i u ratu, siti i obuveni u nove najk patike.

***
Žika i Robija u školu dolaze u zelenim dolamama i vojničkim čizmama.

Izloženi su podsmijehu odjeljenja. Na nogama trpim sestrine, za broj manje adidaske. Nemam mnogo izbora, mogu da ignorišem bol ili da obujem vojničke čizme pa postanem Žika i Robija. Ne želim da to budem. Niko ne želi da bude Žika i Robija. Ponajmanje njih dvojica.

***

Više se nismo držali za ruke, niti pjevali pjesme sarajevskih grupa.

To sad nije naše. Imamo druge, bolje, naučili smo napamet himnu Arkanovih tigrova, izgovaramo je umjesto pionirske zakletve i tučemo se.
Pravimo praćke, drvene bajonete, razbijamo jedni drugima glave kamenjem.

***

Smrt je ušla u našu kuću, svidjelo joj se i nije htjela da izađe. Juna devedeset i treće je uzela i mog đeda Milanka. Nakon adžove smrti, uprkos poodmaklim godinama, se u vojsku prijavio kao dobrovoljac. Zauzeo sinovljevo mjesto i poginuo. Drugi Nikoljdan za redom smo lomili nenašaran kolač. Zagor je nestao, postao sam Helingen. Konačno sam naučio da mrzim.

***

Nisam osjećao bol voska koji mi je po rukama kapao sa dogorjelih svijeća dok sam čitao Gorski vijenac i u mislima se svetio poturicama.
„Bog vas kleo, pogani izrodi, što će turska vjera među nama?“

***

Danju smo radili da bismo preživjeli. Orali zemlju, brali voće, pekli bestilje od šipurka i šljiva. Rat je odmicao i nije mu se naslućivao kraj, a moralo se jesti.
Bez para i načina da ih pošteno zaradiš, mogli smo žnjeti samo ono što bismo posijali. Sestra i ja smo uglavnom doručkovali sami. Majka je govorila da nije gladna, kasnije će ona.

***
Danju sam kopao, a noću čitao. Nakon NJegoša, red je došao na Momira Krsmanovića. „Tekla je krvava Drina mojim venama i klela mrtvu braću.“
Od Olge Luković Pjanović sam spoznao da smo narod najstariji, božji, branik hrišćanstva i da zbog toga svi žele da nas unište. Ja sam Srbin, ponosni Srbin.
Potomak Lazara i Dušana. Ruka kojom Obilićev mač para Muratovu utrobu.
Mi svjetlo, svi drugi tama. Mi raspeće i vaskrsenje, svi drugi Pontije Pilat.
Mi istina…

***

Ne znam tačno kako i kada sam umro, ali znam da je boljelo. Katarza me je raspadala na stotine komada i spajala nanovo, atom po atom. U jednom momentu si žrtva, u drugom dželat. U jednom ubijaš, u drugom si ubijen.

Na desnoj nozi mi je ostala za broj manja tijesna sestrina patika, a na lijevu sam obuo drugu. Veliku, drugačiju, nepoznatu. Ponovo sam učio da hodam. Ponovo sam učio da volim. Saplitao se, teturao, padao i s teškom mukom ustajao. „I ničeg nema ni boga ni vraga, o zašto smo se klali, mati moja draga.“ Zašto, Miroslave?

***

U ime Boga ili onoga što smo osmislili Bogom da iza njega sakrijemo sopstveno zlo? Učenje religije odvelo me u ateistička shvatanja, a ateizam me je, paradoksalno, napravio vjernikom. Bježanje od šovinizma me je napravilo čovjekom. Počeo sam da vidim i druge boje, ne samo crnu i bijelu. Ako si u stanju biti čovjekom, onda imaš pravo biti Srbinom, Bošnjakom, Hrvatom, Eskimom.

***

Imaš pravo biti šta god hoćeš, rukovodeći se naslijeđem i osjećajem. Bez tog preduslova, nisi ništa. Živiš tuđu laž i plaćaš je sopstvenim zabludama. Živiš mržnju. Sa ozbiljnim izgledima da umreš samo fizički i da se nikad više ne rodiš. Bojim se da je to usud većine ljudi u današnjoj Bosni i Hercegovini.
Mojoj Bosni. Mojim Palama. Mom Sarajevu.

***

Imam li pravo da kažem mojoj Bosni? Tačnije, imam li doživljaj Bosne mojom?
Tuđ sam i ovdje u NJemačkoj, gdje živim. Tuđ sam i tamo gdje sam rođen.
Ovdje neko drugo nebo, jezik i adeti. Tamo neki drugi ljudi.

***

Odem s vremena na vrijeme da vidim roditelje, rodbinu, prijatelje i prošetam stazama djetinjstva. Kad ih se nagledam i nagrlim, tad osjetim prazninu. Prazninu i tugu nad onim što zateknem. Na Baščaršiji srećem mladiće sa bradama i kratkim pantolama kako uče sure na arapskom i određuju ko će u dženet, a ko u džehenem. Djevojke umotane u hidžabe. Ne čujem dobar dan, čujem selam alejkum.

***

Na Palama zveckaju zvona i praporci. Lica koja sam nekada poznavao više ne prepoznajem. Sakrivena su ispod malo drugačijih brada nego što su one sarajevske. Organizuju se litije i plivanja za časni krst. A sve, i gore i dole, i nebo i zemlja, čak i jorgovani. Sve miriše na krv. Ne onu staru, nego na novu. Ne branim i nije mi cilj da se igram sa bilo čijim osjećajem vjere. Samo ja to ne mogu.

***

Moja porodica je vijekovima bila jedino što je znala biti. Bili smo Srbi. Slavili slavu i Božić, krstili se i vjenčavali u crkvi. I za turskog i za Titovog vakta.
Nikada mi niko nije rekao da svoje srpstvo moram dokazivati tako što ću na ruku istetovirati ikonu i busati se u prsa.

***

Moja prababa Joka poživjela je 105 godina. Rođena u devetnaestom, proživjela je cijeli dvadeseti i umrla u dvadeset prvom vijeku. Zapamtila je ostatke spahijskog, pa carsko, onda kraljevo i Titovo, i najposlije i ovo najnovije srpsko doba. Ali njen odnos prema Bogu se nije mijenjao kako su se mijenjala uređenja. Ustajala bi rano, već s prvom zorom, umila se, okrenula prema istoku i dugo se, tiho, dostojanstveno i bogobojažljivo molila. Isto bi ponovila pred spavanje. Ta duhovnost kojom se obraćala Svevišnjem je bila toliko lijepa i toliko ljudska da sam bio siguran da je u tim trenucima, on ostavljao sve drugo samo da bi nju slušao.

***
Ne uklapam se u tumačenja vjere koja ne doživljavam niti kanonskim niti tradicionalnim. Kao da smo se u jednom trenutku izgubili, pa smo, pokušavajući da se ponovo pronađemo, uzeli naciju, religiju, politiku, praznovjerje i zlatno tele, sve strpali u isti lonac, začinili rijalitijem i proglasili pravoslavljem.

Pisanjem otključavam tamnicu sopstvene duše i puštam aveti da izađu van.
Možda ću na ovaj način spasiti neko dijete da sutra ne zamrzi Davora ili Samira, samo zato što su Davor i Samir. Možda i neću, možda je sve ovo uzalud… Ali, ako je otvorena Pandorina kutija, u njoj je ostala nada i sve dok je ima, pisaću i pričati. Olovka je moje oružje. Ako ništa, ostaviću legat nerođenoj djeci za nauk da je moglo i drugačije.

***

Moja kćerka Maša je gimnazijalka. Ne zna kakav je ukus hrane iz humanitarne pomoći. Ne vodim je na groblje. Trudimo se da je ušuškamo u ljubav. Dijete koje nije grljeno će spaliti selo da bi osjetilo ljubav. Ne prođe dan, a da mi napamet ne padne ta afrička poslovica. Pričam joj često o onome što sam ja živio u njenim godinama. I uvijek joj kupujem tri majice, troje pantalona i tri para patika. Jedno za mene. I po jedno za Žiku i Robiju.

***
Ja sam Alija Osmanović. Ja sam Ilija Jugović. Ja sam Davor Cicović.
Mešin rukavac, odvojen od majke rijeke, bez pravog toka i bez ušća, suviše malen da bude jezero, a suviše velik da ga zemlja upije.
Bosonogi desetogodišnji Zagor iz bosanske šume.

 

O sagovorniku

Okolina me doživljava neobičnim, drugačijim, pomalo luckastim. Što mi ne smeta. Naprotiv. Biti lud u današnjim normalnostima znači biti svoj. Rođen sam u Sarajevu, odrastao na Palama. Po struci sam profesor geografije, a po duši zanesenjak. Pišem jer neke stvari jedino na papiru umijem izgovoriti do kraja. Prozu, poeziju, kolumne, recenzije… Objavljivao sam u više elektronskih i štampanih medija sa prostora bivše Jugoslavije. Član sam NUNS-a. Bio bih srećan da je ova ispovijest plod moje imaginacije i umjetničke slobode. Ali nije. Nažalost. Sin, brat, Mašin otac i Milicin muž.

Sloboda

Najvrijednija stvar koju mi je donio život u Njemačkoj je sloboda. Imam pravo da budem različit. Imam mogućnost da biram ono što mi je ideološki blisko, a kritikujem ono što nije. Neće me niko otpustiti sa posla zbog drugačijeg mišljenja, neće me ucijeniti, prebiti ili proglasiti izdajnikom. Stvorio sam svoj mikro svijet, u kojem volim i u kojem sam voljen. Zbližio sam se s Bogom toliko da smo postali nerazdvojni. Svaka moja misao, izgovorena i neizgovorena, i njegova je. Čak i kada je zanesenjačka, ružičasta, afektna, pa najposlije i pogrešna, ne tjera me da klečim, obećavam da sam nešto što nisam i prijeti krugovima pakla. Voli me, razumije, utješi i traži samo jedno: da se čistim tako što ću postajati bolji čovjek. Kroz djela i kroz riječi.

I ničeg nema…
„I ničeg nema ni boga ni vraga, o zašto smo se klali, mati moja draga.“ Zašto, Miroslave?