Sećanje ne sme zavisiti od nacionalnosti žrtava – Lični stavovi

Želim odmah nešto jasno da naglasim: nije mi namjera da branim Ratka Mladića, da dovodim u pitanje njegovu pravosnažnu presudu, niti da relativizujem zločine u Srebrenici. Isto tako, ne želim da ocjenjujem da li je odluka evropske komesarke bila ispravna ili pogrešna.

Kao istoričara zanima me jedno drugo, mnogo šire pitanje: Da li evropske vrijednosti ljudskog dostojanstva, pravde i kulture sjećanja zaista važe podjednako za sve žrtve?

Bošnjačke žrtve Srebrenice imaju neosporno pravo na sjećanje, dostojanstvo i pravdu. Isto tako, ne smiju biti zaboravljene ni hrvatske žrtve ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

Ali gdje je u našem evropskom sjećanju mjesto za srpske žrtve?

Istorija istočne Bosne ne počinje tek u julu 1995. godine. Već tokom 1992. i 1993. godine ubijani su srpski civili, srpski zarobljenici su zlostavljani i ubijani, a brojna pretežno srpska sela napadana su i uništavana. Mjesta poput Bratunca, Kravice, Bjelovca, Ježeštice ili Skelana takođe pripadaju istoriji tog rata. Ipak, u NJemačkoj se o njima gotovo ništa ne zna.

I u Hrvatskoj je tokom rata veliki broj Srba izgubio svoje domove i zavičaj. I iza tih ljudi stoje lične sudbine, porodice, grobovi i sjećanja koja takođe pripadaju evropskoj istoriji.

Zato se pitam: Zašto sjećanje na srpske civilne žrtve tako rijetko dobija uporedivu političku i medijsku pažnju? Zašto njemačke i evropske političare tako rijetko vidimo na mjestima njihovog stradanja i sjećanja?

Pri tome mi nije cilj da prebrojavam žrtve i jedne suprotstavljam drugima. To bi bio pogrešan put. Ubijeno bošnjačko dijete ne vrijedi ni više ni manje od ubijenog srpskog ili hrvatskog djeteta. Majka tuguje za svojim djetetom bez obzira na to kojoj vjeri ili narodu pripada.

Isti princip morao bi da važi i kada govorimo o počiniocima zločina.

Nisu samo u Srbiji nakon ratova kao heroji slavljene osobe čija je odgovornost za teške ratne zločine sudski utvrđena ili čija je ratna uloga teško opterećena. Sličnih primjera veličanja i javnog odavanja počasti bilo je i ima i na hrvatskoj i na bošnjačkoj strani.

Ako Evropa odlučno osuđuje veličanje pravosnažno osuđenog srpskog ratnog zločinca, onda očekujem istu dosljednost i kada se odaju počasti ili veličaju pravosnažno osuđeni ratni zločinci drugih strana. Evropske vrijednosti mogu biti vjerodostojne samo ako važe nezavisno od nacionalnosti.

Pri tome se ne smije potpuno zanemariti ni istorijsko iskustvo. Mnoge srpske porodice u Hrvatskoj i Bosni početkom devedesetih godina još su nosile živo porodično sjećanje na progone i masovna ubistva Srba tokom Drugog svjetskog rata. To ne opravdava niti jedan zločin počinjen devedesetih godina. Ali razumjeti istoriju znači razumjeti i ono što joj je prethodilo, iskustva i strahove ljudi naročito onda kada se oni ne uklapaju u jednostavnu sliku u kojoj su na jednoj strani samo počinioci, a na drugoj samo žrtve.

Zato želim Evropu čiji će predstavnici sasvim prirodno odati počast bošnjačkim žrtvama u Potočarima, stati pred hrvatske žrtve na mjestima njihovog stradanja ali isto tako doći u Bratunac i na druga mjesta na kojima se čuva sjećanje na srpske civilne žrtve.

To ne bi relativizovalo Srebrenicu. Naprotiv. To bi pokazalo da je naše opredjeljenje za ljudsko dostojanstvo zaista univerzalno.

Jer za mene bi mjerilo trebalo da bude veoma jednostavno:

Nacionalnost žrtve nikada ne smije određivati koliko će joj dostojanstva, saosjećanja i sjećanja biti ukazano. I nacionalnost počinioca nikada ne smije određivati koliko ćemo odlučno osuditi njegov zločin.

Pomirenje ne nastaje selektivnim sjećanjem, već tek onda kada budemo spremni da se pred svim grobovima poklonimo sa istim poštovanjem.

Autor je istoričar

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.