Ideja borbe putem plenuma nastala je pre u Beogradu, nego u Zagrebu: Reditelj i scenarista Igor Bezinović za Danas – Kultura

No, sa Bezinovićem je, sa povodom ili ne, uputno razgovarati, budući da je, između ostalog, autor dokumentarnog filma „Blokada“ (2012) o studentskom protestu protiv ukidanja jednakog prava za obrazovanje, sa akcentom na aktivnosti koje su se u proleće 2009. odvijale na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, igranog filma „Kratki izlet“ (učesnik Danasove liste najboljih filmova 2017. godine) i dokumentarno-igranog filma „Fiume o morte!“ (najbolji dokumentarni film 2025. godine na Evropskim filmskim nagradama).

Igor je predložio da ne persiramo.

Kada preuzmeš obavezu da učestvuješ u odluci o najboljem filmu, da li tome pristupaš sa određenim očekivanjima, ili jednostavno čekaš da ti se film „desi“? Slično kao u procesu stvaranja, krene se sa poslom i onda se osećaj uzbuđenja desi ili se ne desi?

– Puno puta sam bio u žirijima i mogu reći da svaki funkcionira drugačije. U slučaju SFF-a se svakog dana nađemo, nas pet, pričamo o filmovima koje gledamo i jednostavno skupljamo impresije. Opipavamo stavove i estetiku jedni drugih, slušamo se i iskreno govorimo o svakom filmu.

Međutim, šta sledi ako se osećaj ne desi? Čovek onda mora da bude objektivan?

– Ne vjerujem da u umjetnosti postoji objektivnost. Mislim da je svaka odluka subjektivna i mislim da je preljepo da u našem slučaju žirija imamo pet osoba sa potpuno različitim životnim i umjetničkim pozadinama, različitim senzibilitetima, i svakome od nas se desi nekakav, što ti kažeš, osjećaj da je to to. U slučaju da posle deliberacija ne postoji konsenzus, onda se na neki način nađe kompromisno rješenje. Sad sam se upravo vratio sa Dokufesta u Prizrenu, gdje sam takođe bio u žiriju, i zanimljivost tog žiriranja je što festival zapravo ima manifest, izjavu kakve filmove bi voljeli da se nagrađuju. U slučaju Sarajeva postoji ideja da se nagrade stilski i tematski hrabri filmovi.

Da li ti se čini da filmovima mladih autora upravo nedostaje ta neka drskost? Da su često sazdani po formuli?

– Mislim da u filmskoj umjetnosti imamo dva osnovna pristupa, žanrovski i modernistički. Žanrovski pristup treba slijediti formule zato jer je umjeće rađenja žanrovskog filma u tome da određene formule primijeniš na neki svoj originalni način. Što se modernističkog pristupa tiče tu je cilj da autor što glasnije prikaže svoj jezik, i očekuje se da film radi inovativne stvari. Što se mladih autora tiče, ja predajem na Akademiji u Zagrebu tako da sam u kontaktu sa njima i stalno ih potičem da pokušaju raditi stvari koje u kasnijoj karijeri neće biti u stanju raditi. Akademija daje prostor slobode da ekperimentiraš, tako da često u kratkometražnim filmovima vidimo puno hrabrije odluke nego u dugometražnim, kada filmovi prođu kroz različite procese, radionice, „pitchinge“ i slično. Često te industrija na neki način ubaci u kalup, što mislim da za umjetnost nije dobro.

Što i jeste srž mog pitanja i tiče se tog novog, festivalskog filmskog žanra.

– U kratkom filmu, kod mladih autora, se to toliko ne osjeti.

Ti si kao mlad autor radio dokumentarni film „Blokada“.

– Da, imao sam dvadeset i šest godina kada se desila blokada, dvadeset i devet kada je izašao film.

Šta nam govori činjenica da svi studentski protesti koji su se u poslednjih dvadesetak godina odvijali na teritoriji bivše Jugoslavije koriste slične mehanizme? Srpski režim u tome vidi zaveru, rad tajnih službi.

– Moram reći da je kada se u Zagrebu 2009. godine dešavala blokada među nama cirkulirala knjiga na čijoj je naslovnici pisalo „Znanje nije roba“, i ta knjiga je štampana u Beogradu 2006. godine. Tako da je ideja borbe za besplatno obrazovanje putem plenuma i direktne demokracije bilo nešto što je nastajalo ja bih rekao čak prije u Beogradu nego u Zagrebu, iako se često govori da je „Blokadna kuharica“ nastala u Zagrebu i inspirirala srpske studente.

Ja vjerujem da je, kao i film „Blokada“. Znam da su ga gledali. Generalno mislim da je prednost tog tipa organiziranja što nemaš jedno medijsko lice koje se onda može šikanirati. To je razlog zašto smo mi to implementirali 2009. godine, i mislim da je fenomenalna stvar da se neko sjetio i rekao „’ajmo mi napraviti tu ’Blokadnu kuharicu’, da opišemo Blokadu 2009“, upravo zato da bi je drugi studenti u drugim zemljama mogli koristiti i implementirati. Što se u slučaju Beograda desilo, i ja mislim da je to jedan lijep primjer međunarodne suradnje. Inače, primio sam jednom vimeo link indijskih studenata koji su se snimali dok su raspravljali o „Blokadi“. Tada sam video da taj film transkulturno funkcionira. Ako funkcionira u Indiji, ne čudi da funkcionira i u Beogradu.

Pratiš li dešavanja u Srbiji u poslednjih skoro dve godine?

– Pratim. Preko medija, preko komunikacije sa kolegicama i kolegama iz Srbije. U Rijeci sam bio i na tribini koja se zvala „Antifašizam i pumpanje“ na kojoj su sudjelovale Saša Savanović i Olga Dimitrijević, dvije osobe iz Srbije koje veliki dio godine žive u Rijeci, i one su nam predstavljale situaciju. Mislim da se u hrvatskim mejnstrim medijima nedovoljno izvještava o tome, i da je moment predstavljanja protivnika srpskog režima kao nečega što je potencijalno drugarski pokret sa hrvatskim pokretima nešto što se u Hrvatskoj namjerno izbjegava.

Film „Kratki izlet“ iz 2017. godine je čini mi se jedini, ili eventualno jedan od dva filma sa teritorije bivše Jugoslavije koji je bio uključen na Danasovu listu dvadeset najboljih filmova godine, za desetak godina koliko se time bavim. Ima li neke tačnosti u mom tadašnjem zapažanju da priča ima metaforički karakter, i da ima veze sa Jugoslavijom?

– Ne namerno. Metaforički karakter je u smislu egzistencijalističke filozofije traženja nečega što nećemo naći. U svakom slučaju je zanimljivo da je jedan od likova glumac Marko Aksentijević koji je iz Srbije, i pripada generaciji s kojom sam ja odrastao. Zahvaljujući činjenici da se bavim filmom imam priliku da puno putujem po eks-jugoslavenskim zemljama. Pristup koji si vjerojatno osjetio više na nekoj podsvjesnoj razini je sigurno inspiriran idejom suradnje na planu generacije ljudi koji su dovoljno mladi da nisu bili u ratu ali su dovoljno stari da imaju nekakvo sjećanje i stavove.

Bilo mi je indikativno što oni svi kreću da tragaju za freskama i religijskom suštinom, a Slovenac ostane pijan da spava pored autobusa.

– Da, to je iz Šoljanovog romana, prema kojem sam ja radio adaptaciju. Apsolutno je simptomatično da u romanu Slovenac ostaje sjediti kraj autobusa, ali tog elementa u samom filmu nema.

Zašto nakon „Kratkog izleta“ nisi nastavio sa stvaranjem igranih filmova? Očigledno postoji sposobnost da se napravi – ono o čemu smo na početku pričali – dobar, stabilan film koji još izaziva i osećaj kod gledaoca.

– Ja generalno kada planiram filmove ne radim distinkciju između igranog i dokumentarnog. Distinkcija koju radim je fikcija i ne-fikcija. U filmu „Fiume o morte!“ sam u nefikcijsku priču ubacivao fikcijske dijelove. Koristio sam metode igranog filma i ubacivao i scene fantazije koje su sporedni dijalog i stilski obogaćuju film. Ne znam kakav će biti moj idući film ali sigurno neće biti baziran na logici „e, sad moram raditi igrani film“. I na akademiji predajem kolegij koji se zove hibridni film i trudim se dokumentarizam povezivati i sa igranim i sa eksperimentalnim i sa animiranim filmom.

Da li si u „Fiume o morte!“ razmišljao o stepenu izrugivanja D’Anuncijevom poduhvatu? Deluje mi da nisi želeo da, kako glumci to vole da kažu, odbraniš svog junaka. Opet, s obzirom na postupak u kojem D’Anuncija igra puno ljudi, da li je jedna od poenti da se on nalazi u svima nama?

– Nadam se da se ne nalazi. U svakom slučaju, za mene je junak filma „Fiume o morte!“ grad Rijeka.

To sam i ja pomislio dok sam formirao ovo pitanje.

– Zapravo, poigrao sam se žanrom biografskog filma i iskoristio ga kao mamac da se ljudi zakače na ideju „selebritija“: D’Anuncija za kojeg su pogotovo u Italiji ali i u cijelom svijetu ljudi čuli. Preko ideje rađenja biografskog filma zapravo sam napravio film o jednom gradu, mom gradu koji reinterpretira biografsku priču. Što se tiče više glumaca koji tumače jedan lik, osnovni razlog je što nisam želio da jedan čovjek ostane zapamćen kao glavni D’Anuncio, već sam htio rasporediti odgovornost. Osim toga sam želio naglasiti da je prezentacija povijesnog lika uvijek konstrukcija, i da mi uvijek vežemo jedno lice uz povijesni lik. Ako ste gledali „Braveheart“, Vilijema Volisa ćete zamisliti kao Mela Gibsona. Ima različitih načina na koji se D’Anuncijev karakter može interpretirati.

Moj omiljeni trenutak u filmu je kada gospođa na ulici momcima u unuformama iz 1920. godine drži malo predavanje, da se manu tog oružja, da bi trebalo da izlaze sa devojkama. Veruješ li da umetnost treba da izađe na ulicu? Gospođa je ne znajući učestvovala u umetničkom činu, što je i neka vrsta napada, iako na vrlo simpatičan način. Bio je Žilnikov film „Tito po drugi put među Srbima“…

– Meni jako inspirativan, svakako.

…koji jako liči na ovaj postupak. Šta se desi kada umetnost izađe na ulicu?

– Mogu ti reći da se po cijelom svijetu ljudi smiju kada naiđe scena sa gospođom, pa mi i kasnije prilaze i spominju mi je. Došao sam do njenog broja, pozvao sam je na premijeru a ona mi je rekla da ne voli ratne filmove. Drago mi je da spominješ Žilnika čiji je rad nešto što je mojem senzibilitetu blisko i što je meni bilo inpirativno. Osobno mislim da svijet i društvo mogu mnogo profitirati od izlaska umjetnika na ulice. Da su u kontaktu sa običnim ljudima, i da umjetnost nije zatvorena samo u kinima ili u galerijskim prostorima, već da umjetnost postane sastavni deo našeg društva. Angažirana umjetnost me oduvijek fascinirala, duh ’68, kasnije i sedamdesetih, duh pobune koji se razvijao u kinematografiji, koji je zamro ali imam dojam da se sada budi s obzirom na to u kakvim vremenima živimo.

Gledajući recimo film „Fjord“ Kristijana Munđijua, čini mi se da dolazimo do faze u kojoj se od autora traži subverzija. Mladi autori možda nemaju dovoljno hrabrosti, jer im verovatno nije dozvoljeno da je imaju, dok se od starijih sada očekuje da, u slučaju Munđijua, podriva ceo sistem skandinavske socijaldemokratije. Kao da bunt iznova ulazi u veliki film sa filmskim zvezdama. Renate Rainsve je zvezda.

– Kada si već načeo tu temu, simptomatičan je „One Battle After Another“. Imamo nešto poput filma o pobuni, ali zapravo je film koji govori o neuspjehu, o pobuni koja je osuđena na propast. Zapravo se radi o filmu koji se izruguje duhu subverzije i pravoj mogućnosti pobune, i nastao je u Holivudu. Očito je to tema koja čak i u Holivudu sada tinja, iako taj film ne mogu nazvati doista subverzivnim.

Za kraj, veruješ li da bi u budućnosti mogla da se ostvari stara ideja Dimitrija Tucovića o nekakvoj balkanskoj federaciji? Neraskidivo smo povezani po istoriji, duhu, ali nismo i pametni da to ostvarimo tako što ćemo da se odbrambeno udružimo protiv interesa globalnog kapitala.

– Veliko geopolitičko pitanje i ne bih se usudio odgovoriti na njega. Ono što mogu reći je da je u doba interneta potpuno nepredvidljivo kakve će se federacije stvarati. Sa emigracijom ljudi iz Azije i Afrike će se lice i Evrope i Balkana mijenjati. U Hrvatskoj imamo veliku emigraciju Nepalaca i Filipinaca koji se zapošljavaju kao jeftina radna snaga.

Govorim o potrebi mehanizma odbrane. Postoje ljudi koji poseduju toliki imetak da mogu da kupe cele države.

– Videli smo ko je stajao pored Donalda Trampa na njegovoj inauguraciji. Oligarhije vladaju ne samo Amerikom nego i ostatkom svijeta, ekvivalenti onoga što se u 19. i 20. stoljeću nazvalo jednostavnom rječju „kapitalisti“. Ako ćeš stvarati otpor prema nečemu, to po meni nije otpor prema drugoj državi nego je otpor unutar države protiv oligarhija.