INTERVJU Ane Paška: Ljudi svugdje žele slične stvari, živjeti dostojanstveno, voljeti i biti voljeni, da se njihov glas računa i da ne moraju stalno strahovati od onoga što dolazi – Kultura

Izvođačica i muzičarka sa Paga vraća svoj „Salon za ulepšavanje duše“ u srpsku prestonicu posle dve godine, nakon što je publika imala priliku da tokom dve večeri uživa u njenim performansima koje naziva „KONCART“.

Spajajući muziku, glumu, tekst, humor i improvizaciju, Ane Paška stvara prostor u kojem se svakodnevica prepliće sa ličnim pričama, emocijama i neočekivanim obrtima. Njeni nastupi nisu samo koncerti u klasičnom smislu, već susreti sa publikom koji svaki put poprimaju drugačiji oblik, u zavisnosti od prostora, atmosfere i ljudi koji se u njemu nađu.

U razgovoru za Danas, govorila je o povratku u Beograd, granicama između koncerta i pozorišnog performansa, važnosti spontanosti i humora u vremenu neprekidnih loših vesti, ali i o tome koliko su iskustva i osećanja ljudi u regionu sličnija nego što nam se ponekad čini.

Posle dve godine ponovo dolazite u Beograd sa „Salonom za ulepšavanje duše“. Šta se u međuvremenu promenilo u vašem životu i stvaralaštvu, a šta je ostalo isto? Da li se promenio i način na koji danas pristupate publici?

Promjena se očituje u prirodnoj nadogradnji svega onoga što sam u Beogradu ponudila prije dvije godine. Salon je u međuvremenu proputovao i dotaknuo još puno ljudi i gradova, objavila sam i svoj prvi muzički album Odadenjena u suradnji s producentskim triom Val De Beek iz Istre. Cijelo to vrijeme puno mi je draže imati fokus na onom nepromjenjivom u nama. Iz tog mjesta nastojim komunicirati s publikom, od početka svog stvaralačkog puta pa dok traje.

Vaše nastupe nazivate „KONCART“, čime već u samom nazivu spajate koncert i umetnički performans. Gde za vas prestaje muzika, a počinje pozorište, i da li uopšte imate potrebu da svoj rad smestite u neku određenu umetničku kategoriju?

Muzika prestaje tamo gdje počinje tišina, a pozorište počinje i završava u životu. Faza svrstavanja rada u umjetničke kategorije interesirala me samo iz pozicije studentice u svrhu upoznavanja s alatom, djelima drugih autora, epoha, teoretskih i praktičnih promišljanja, raznih izvedbenih tehnika i tako dalje. Onda dolazi faza zasićenja svim izvanjskim sadržajima i sugestijama i određena vrsta mentalnog i kreativnog detoksa.

Ono što je ostalo, barem u mom slučaju, jest jedan izvorni stvaralački impuls i potreba da filtriram višak svijeta kroz medij glazbe ili perfomansa i tome pristupam prilično neopterećno. Volim se igrati. I to nije ništa važno, ali je za moje zdravlje nužno.

 „Salon za ulepšavanje duše“ zvuči kao mesto na kojem se čovek na trenutak oslobađa svakodnevnih briga, ali vaši nastupi kroz pesmu, priču i humor često dodiruju i vrlo stvarne, ponekad neprijatne teme. Može li umetnost zaista da nam pomogne da se lakše nosimo sa stvarnošću ili je njen zadatak pre da nas natera da je pogledamo iz drugog ugla?

Umjetnost ne treba silovati zadacima. Razne su posljedice i reakcije koje određeni umjetnički čin može imati na ljude, a to ovisi i o senzibilitetu onoga koji prima. Za mene osobno, umjetnost je jedan oblik terapije i komunikacije koja je puno suptilnija i potpunija od suhoparne razmjene informacija. Oduvijek me privlačilo ili bolje reći, rasturalo, sirovo srce. Rijetko to doživim, ali kada doživim – uskrsnem! Tu sva umjetnost pada u vodu! (smijeh)

Vaši nastupi nastaju u susretu sa prostorom i ljudima koji dođu, pa je svaki „Salon“ pomalo drugačiji. Koliko publika utiče na ono što ćete izvesti? Da li vam se dogodilo da reakcija publike promeni tok nastupa ili vas odvede u pravcu koji niste mogli unapred da zamislite?

Ljepota žive izvedbe jest zajednički prostor i prisutnost, a prostori se mijenjaju u odnosu na ljude koji ga ispunjavaju. Volim promatrati i osjetiti te fine dinamike “druge strane”. To je jedna vrsta suptilne orkestracije kojoj se prepustim, nekad više, nekad manje. Što se tiče materijala kojeg izvodim, postoji struktura, pjesme i glazbena poglavlja koje izvodim svaki put, ali unutar ili između toga prepuštam se igri.

Ono što se u posljednje vrijeme događa s publikom u puno jasnijoj i intenzivnijoj mjeri, a pretpostavljam da je zbog mojih objava na društvenim mrežama, jest to da ljudi već dođu otvorenog srca. Onaj osjećaj “kao da me oduvijek znaju”. Prije su to bili pojednici, sada već mogu reći da je kolektivno. I baš mi je drago da barem tih dva sata, koliko traje Salon, imamo zajedničko srce.

U Beograd dolazite u trenutku u kojem su društvo, studentski protesti, političke podele i pitanje budućnosti zemlje među glavnim temama svakodnevice. Koliko pratite ono što se događa u Srbiji i da li na ovakve nastupe dolazite sa svešću o društvenom trenutku u kojem se publika nalazi?

Moram priznati da već dulje vrijeme ne pratim detalje, ne samo onoga što se događa u Srbiji, nego i u ostatku svijeta, uključujući i Hrvatsku, što ne znači da ne osjećam velike društvene turbulencije sa svih strana. S obzirom na društvene mreže i svakodnevnu suludu količinu informacija kojima smo bombardirani, meni je puno važnije zadržati mir i svjesnost o razini postojanja koja nadilazi identitete, podjele i ratove.

Naravno da sam svjesna društvenog trenutka u kojem se publika nalazi, ali ne dolazim u Beograd s namjerom da publici držim lekcije o njenoj stvarnosti. Ljudi tu stvarnost poznaju puno neposrednije od mene. Dolazim biti prisutna  u susretu s ljudima i njihovim dušama. Zanimljivo mi je da je datum izvedbe dogovoren prije saznanja o izvanrednim izborima, valjda to nije bez razloga tako. Osjećam veliku čast što će moj Salon podržati tu veliku promjenu koja vas čeka i od srca vam želim da ta promjena do kraja ostane na strani ljudskosti i istinskih vrijednosti.

Kao umetnica koja dolazi iz Hrvatske, ali stvara na prostoru koji deli slična istorijska iskustva, jezik i kulturne reference, koliko vam je blisko ono kroz šta prolaze ljudi u Srbiji? Postoje li teme, strahovi ili nade koje prepoznajete kao zajedničke, bez obzira na granice i različite političke okolnosti?

Bliska mi je ljudska dimenzija svega kroz što prolazimo. Granice postoje, povijesti su složene i ne treba se pretvarati da su iskustva svih ljudi ista. Ali kada se susretnemo, vrlo brzo prepoznamo koliko toga dijelimo.

Dijelimo jezik koji nam omogućuje da se razumijemo i onda kada se ne slažemo. Dijelimo glazbu, humor, neke obiteljske rečenice, način na koji se okupljamo oko stola, ali i sposobnost da se smijemo usred problema. To su sitnice koje možda djeluju nevažno dok ih imamo, a postanu dragocjene kada shvatimo koliko nas povezuju.

Mislim da ljudi svugdje žele slične stvari: živjeti dostojanstveno, imati budućnost, voljeti i biti voljeni, da se njihov glas računa i da ne moraju stalno strahovati od onoga što dolazi. Ne mislim da bliskost znači da moramo misliti isto ili izbrisati razlike. Naprotiv, možemo se razlikovati, a ipak ostati otvoreni jedni prema drugima.

Kada dođem u Beograd i stanem pred ljude, ne doživljavam ih kao publiku iz neke druge zemlje, nego kao ljude s kojima imam mnogo zajedničkog jezika — i onog izgovorenog i onog koji se tek treba izgovoriti.

U vremenu u kojem smo neprekidno izloženi lošim vestima, raspravama na društvenim mrežama i osećaju da stalno moramo da imamo stav o svemu, koliko je važno sačuvati prostor za igru, humor i spontanost? Može li smeh biti način da se suočimo sa problemima, a da pritom ne umanjimo njihovu ozbiljnost?

Iskreno, humor je jedina ozbiljna stvar kojoj vjerujem. A problemima je ponekad nužno umanjiti ozbiljnost, jer većina njih, ako ih sagledamo iz šire perspektive, nisu ništa drugo nego jako neozbiljna pojava često izrežirana u našim glavama.

Sloboda govora i izražavanja stavova je najkrhkiji oblik slobode, a u zadnje vrijeme terorizirani smo sa svih vanjskih i unutarnjih frontova. Meni je izražavanje stava najmanje bitno. Puno mi je važnije izražavanje igre. Zato je humor ljekovit. Jer širi perspektivu, naročito ako mu je izvor čisto srce. Duhovitost je vrlina kojoj se duboko klanjam, a posebno se klanjam duhovitosti mudrih ljudi, jer pamet ponekad zna i od humora učiniti deformaciju. Kad osjetim igru i spontanost, to doživim kao izravni susret s ljepotom, i odjednom, svijet postane puno ugodnije mjesto za život.

Vaš umetnički put obuhvata dramaturgiju, film, muziku, pisanje i performans. Da li danas osećate da ste pronašli svoj jezik ili vam je i dalje važnije da neprestano menjate formu i istražujete nepoznato? Šta vas trenutno najviše zanima i postoji li nešto što još niste uradili, a voleli biste da isprobate?

Voljela bih saditi vrt.

BONUS VIDEO: