INTERVJU Slaven Kovačević: Odbio sam vratiti Karadžiću stan u Sarajevu, odbranićemo Predsedništvo BiH – Region

Ponosan je, kaže naš sagovornik, na svoje učešće u Armiji Republike BiH jer se tu, dodaje, nastavlja na učešće svojih predaka u Narodnooslobodilačkoj borbi.

Kovačević naglašava da mu je namera da nastavi da nosi zastavu „građanske Bosne i Hercegovine, zemlje ljiljana, do konačne pobjede, suverene i građanske BiH“.

Scene viđene u Srbiji i u Beogradu, a povodom smrti osuđenog ratnog zločinca Mladića, Kovačević ocenjuje kao „degutantne i odvratne“, te kao „civilizacijsko dno“.

„Želim vjerovati kako je Srbija iznad toga i da će se ograditi od tih individua koji su bili organizatori i počinitelji ratnih zločina, te da za takve nema mjesta u srbijanskom društvu“, ukazuje Danasov sagovornik.

Ne zna, dodaje on, šta će biti kada umre osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, odnosno da li će isto tako biti veličan u Srbiji.

„Znam samo da neće u Sarajevo, ni živ ni mrtav. Svojevremeno, dok sam obavljao funkciju predsjedavajućeg općinskog vijeća Općine Centar Sarajevo, odbio sam vratiti stan Radovanu Karadžiću koji je rušio i palio moj grad. Treba li možda nekome objašnjavati zašto“, navodi Kovačević.

* Predizborna kampanja je u samom finišu. Kako ste zadovoljni i koliko je teško uveriti birače u ono za šta se zalažete – „državu jednakih ljudi“? Kako se koncept „države jednakih ljudi“ uklapa s Dejtonskim ustavom?

– Sam Dejtonski ustav pored etničkih elemenata koji su dominantni ima i građanske elemente. Etnički uređen sistem je direktan udar na demokraciju, što nam stvara obavezu da ga na demokratski način remodeliramo kako bismo bili usklađeni sa zapadno-centričnim sistemom liberalne demokracije.

Naravno, politički i idejno borim se u okviru postojećeg sistema jer mi to omogućava Ustav Bosne i Hercegovine. Kada se ne bi borili u okviru postojećeg, mislim da bi u potpunosti preovladali etnički elementi, time bismo izgubili bitku. To uopće nije dobro, ne samo radi Bosne i Hercegovine, već radi cjelokupnog regiona.

S druge strane, na nivou same ideje borim se da proširimo utjecaj građanskog u Ustavu BiH, a krajnji cilj je uspostava građanske države. To je decenijska borba.

Ona je počela davno i još će da traje. Otuda sve apelacije pred Evropskim sudom za ljudska prava i borba pred Ustavnim sudom BiH. Dakle, prešlo se sa vojnog na pravni i politički teren u borbi za državu Bosnu i Hercegovinu. Cilj je veoma jednostavan. Posijati sjeme jednakosti ljudi u društvu i sačekati da se takva priča primi što šire.

Ideja koju zastupam izraz je kontinuiteta. U ratnom Predsjedništvu sjedili su prograđanski orijentirani kadrovi – Mirko Pejanovć, Miro Lazović, Nijaz Duraković, Tatjana Ljujić Mijatović, Ivo Komšić.

U ovom postdejtonskom periodu zastavu građanske BiH, zemlje ljiljana, uglavnom je nosio i sada nosi Željko Komšić. Moja je namjera da nastavim nositi tu zastavu i tu ideju do konačne pobjede, suverene i građanske Bosne i Hercegovine.
Vjerujem da građani prepoznaju to.

* Jedini ste kandidat za člana Predsedništva BiH koji je bio član Armije Republike Bosne i Hercegovine tokom agresije 1990-tih. Nedavno ste, tokom jednog gostovanja, rekli da je borba između Zdenka Lučića, vašeg protivkandidata za člana Predsedništva BiH iz reda Hrvata, i vas borba između generala Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i vojnika ARBiH. Pokazali ste tom prilikom fotografije iz Gornjeg Vakufa iz 1993. na kojima se vidi Lučić u uniformi HVO-a, te dokument kojim ga na poziciju postavlja presuđeni ratni zločinac Milivoj Petković. Koliko su ove činjenice važne za građane BiH?

– Mislim da su itekako važne. Mi možemo imati različita mišljenja i po ustavnim, ekonomskim i brojnim drugim pitanjima, ali odnos prema državi i odnos prema pitanju ratnih zločina nije sfera mišljenja, nego sfera vrijednosti i činjenica.

Podsjetiću kako je jedan od presuđenika iz predmeta „Prlić i drugi“, odnosno Bruno Stojić, priznao svoje zločine i kao dobar katolik se pokajao, a za njim je to isto učinio i Jadranko Prlić kao jedan od najodgovornijih za presuđeni udruženi zločinački poduhvat, koji je također priznao krivicu za počinjene zločine, i to kao dio udruženog zločinačkog poduhvata, te se pokajao i tražio ranije puštanje na slobodu. Pravna situacija je jasna.

Udruženi zločinački poduhvat se desio, odgovorni su priznali i pokajali se za ratne zločine, ali opet kod nekih ovdašnjih političkih aktera imate politizaciju pravomoćnih sudskih presuda. Osim što je takvo nešto pravno neutemeljeno, nije mi jasno šta oni hoće time postići, osim da sami sebe svrstavaju na pogrešnu stranu historije. Kako god, njihov obraz.

Ko ne poštuje pravosudno utvrđene činjenice o ratnim zločinima i udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem počinjenja ratnih zločina, izlazi iz okvira civilizacijskog sustava. Ne možete imati ambivalentno mišljenje u stvarima poput genocida i ubijanja djece, o živim lomačama, silovanjima i pri tome se praviti naivnim da se to nije desilo. A desilo se.

Tu morate biti kristalno jasni, a u presudama Međunarodnog krivičnog suda iz Haga je rečeno sve i opisano do u najsitnije detalje. Ko ima problem s tim činjenicama nije mi prihvatljiv.

Vrijednosno gledano nikada neće biti isti onaj ko je domovinu branio i onaj ko je napadao ili izdao. To je tako još od antičkih vremena i rekao bih da će zauvijek biti tako. Postoje neke stvari koje ne mogu da izgube vrijednost.

Ponosan sam na svoje učešće u Armiji Republike BiH jer se tu nastavljam na učešće svojih predaka u Narodnooslobodilačkoj borbi.

Svaki pokušaj statističkog izjednačavanja počinjenih zločina sa rezignacijom odbijam jer brojnost onih koji su vršili ratne zločine nije stvar balansirane statistike sa ciljem da su svi istovjetno vršili ratne zločine, što svakako ne odgovara stvarnom stanju, već je stvar konkretnog činjeničnog stanja.

Zdenko Lučić kao i Dragan Čović su bili na strani agresora. Lučić je direktno učestvovao u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu kao članicu Ujedinjenih nacija. Slika koju pominjete je samo jedna u nizu gdje se on sam hvali učešćem u agresiji.

Ne znam samo čime se hvali kad su na Gornjem Vakufu do nogu potučeni od Armije Republike BiH, u toj mjeri da je sam Tuđman kazao da nisu dorasli Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Kako god, taj je bio dijelom agresije na Republiku BiHi mi ne dijelimo iste vrijednosti.

*Nedavno ste prozvali svoje protivkandidate Darijanu Filipović (HDZ BiH) i Zdenka Lučića da se izjasne o tome da li je Slobodan Praljak za njih ratni zločinac ili heroj. Jesu li se oglasili tim povodom?

– Kao što već rekoh, mi ne dijelimo iste vrijednosti. Njihovo odbijanje da se očituju je dokaz toga kako i ne planiraju da izađu iz civilizacijskog mraka u kojem nastoje da drže narod.

Ipak, sve to dokazuje da BiH vrijednosno ne postoje nikakve tri strane – bošnjačka, hrvatska, srpska – nego samo dvije – civilizacijska i anticivilizacijska. Akteri iz tog predmeta „Prlić i drugi“ priznaju zločine i pokaju se dok ovi politički akteri šute. To sve govori o njima.

* Hrvatski sabor je nedavno stao uz Srbiju, odbivši predlog za suspenziju pregovora sa EU zbog sahrane ratnog zločinca Mladića uz državne počasti. Kako gledate na to što se dogodilo u Beogradu, pa i u Zagrebu?

– Nije me iznenadio potez Hrvatskog sabora jer je taj isti Sabor 2017. upriličio odavanje počasti ratnom zločincu Slobodanu Praljku.

Ono što je zanimljivo jeste da Hrvatska neće da koristi taj mehanizam kada je u pitanju Srbija, a nas će vjerovatno sutra ucjenjivati kada se otvore pregovori sa EU.

S druge strane, ono što smo vidjeli u Srbiji i u Beogradu, a povodom smrti ratnog zločinca Mladića je degutantno i odvratno. To je samo civilizacijsko dno. Srbijansko društvo nikako da izađe iz te hipokrizije. U Srbiji su ratni zločinci heroji i to je istovremeno i za gađenje, i za žaljenje.

Vremenom, čini se, postaje jasno da je to veličanje ratnih zločinaca manji problem za nas u BiH, a veći i vidan problem za društvo u Srbiji.

Mi nastavljamo sa svojim životima. Bosna i Hercegovina ide stazama civilizacije dok Srbija očito nekim drugim putem. Možda autokracije, na vama je da se odlučite. Mi u Bosni i Hercegovini ne mrzimo, niti smo odgojeni na mržnji, ali me jako interesira stav društva u Srbiji, da li vi automatizirano mrzite drugog, drugačijeg ili je to samo devijacija dijela vašeg društva?

Čuli ste ljetos na svjetskom nogometnom prvenstvu pjesme naših navijača. To su samo poruke ljubavi prema domovini. Ni traga od bilo kakve mržnje.

Na to sam iskreno ponosan. Zato žalim sve one kojima su Ratko Mladić i Radovan Karadžić heroji. Ima li Srbija potencijala, a ja želim vjerovati da ima, da se kao društvo odmakne od tih ratnih zločinaca koji su počinili zlo u Bosni i Hercegovini, pa sada to zlo žele kao ideologiju da siju po Srbiji? Želim vjerovati kako je Srbija iznad toga i da će se ograditi od tih individua koji su bili organizatori i počinitelji ratnih zločina, te da za takve nema mjesta u srbijanskom društvu.

Zašto biste nosili hipoteku tih par opskurnih likova? Odmaknite se od njih. Za vaše dobro. Ne znam šta će biti kada umre Karadžić, da li će isto tako biti veličan u Srbiji, znam samo da neće u Sarajevo, ni živ, ni mrtav. Svojevremeno, dok sam obavljao funkciju predsjedavajućeg općinskog vijeća Općine Centar Sarajevo, odbio sam vratiti stan Radovanu Karadžiću koji je rušio i palio moj grad. Treba li možda nekome objašnjavati zašto?

– Srbiju zbog veličanja ratnih zločinaca i nedavne sahrane zločinca Mladića uz državne počasti s pravom kritikuju i Bećirović, Konaković, Helez, dakle, neki od lidera vladajuće Trojke u BiH. Zašto su, međutim, u svojim kritikama snishodljivi, blagi, umereniji prema Hrvatskoj? Čega se plaše?

– Ne vjerujem da imamo različita mišljenja o ratnim zločincima, bilo da iza njih stoji Srbija ili Hrvatska. Razlika je, ipak, u tome što je Trojka kao dio sadašnje vlasti na općem nivou blaža prema zvaničnom Zagrebu (iz samo njima poznatih razloga) koji se također ne distancira od ratnih zločina, a koje su Franjo Tuđman i haška šestorka počinili u Bosni i Hercegovini.

Taj blaži odnos proističe iz političke pozicije te grupacije koja je na vlast došla uz pomoć Zagreba, takoreći ta vlast je nametnuta suspendiranjem Ustava entiteta Federacija BiH, pa otuda se ne zamjeraju Zagrebu čak ni kad su tako krupne stvari u pitanju.

Iskren da budem, to je u prvom redu ponižavajuće po njih same jer se uklapaju u jednu širu agendu po kojoj nad pola Bosne i Hercegovine kontrolu ima Beograd, a nad drugom polovinom ima zvanični Zagreb. Otuda ta na momente snishodljivost i servilnost.

Mi, dakle, predsjednik Komšić, ja i svi koji se politički okupljamo oko ideje građanske BiH ne pravimo u tom smislu razliku između Beograda i Zagreba jer je nema, niti mislimo da budućnost Bosne i Hercegovine pripada niti Zagrebu, niti Beogradu.

Ona pripada Bosancima i Hercegovcima. Nakon što budem izabran za člana Predsjedništva BiH, neću dozvoliti ni Hrvatskoj, ni Srbiji da se miješaju u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine i uvjeravam vas da to mogu zaustaviti. To više neće moći.

*U čemu je razlika, prema Vašem mišljenju, između Deklaracije usvojene juna 2024. na Svesrpskom saboru između Vlade i Skupštine Srbije i bh. entiteta RS i letošnje Rezolucije o osnaživanju političkog položaja Hrvata u BiH, koja je usvojena u Hrvatskom saboru?

– U suštinskom smislu razlika gotovo da ne postoji. Nažalost, ni Hrvatska, ni Srbija ne poštuju suverenitet Bosne i Hercegovine. Nisu faktor stabilizacije nego faktor destabilizacije prilika u Bosni i Hercegovini iako su se potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma obavezale da neće raditi ništa na destabilizaciji Bosne i Hercegovine.

Nisu nikakvi garanti Dejtonskog mirovnog sporazumna, kako to redovno lažu, nego imaju obavezu da se suzdrže od svakog oblika destabilizacije Bosne i Hercegovine. Dokumenti koje spominjete ne doprinose stabilizaciji prilika u regiji.

Međutim, nakon svega što se desilo, nakon dvostruke agresije, mi se ne plašimo nikakvih dokumenata, obavezujućih ili neobavezujućih, iako su nam vrlo jasne namjere.

Nikada nas neće zateći na spavanju jer se ovdje spava uvijek sa jednim otvorenim okom. Uvijek jedno od dva gleda, da li ka istočnom ili ka zapadnom susjedu. Nažalost, takvo nam je iskustvo i ne možemo biti naivni. To ne znači da nismo spremni na saradnju, naročito ekonomsku, na ravnopravnim osnovama. Na kraju, bolje je da se time i bavimo na obostranu korist i uzajamni interes. Imamo šta jedni drugima da ponudimo.

* Šta je koncentracijska vlada o kojoj je govorio Željko Komšić, a koju su glat odbili lideri Trojke (SDP BiH, Narod i pravda, Naša stranka)? Da li to znači da im je Dodik ovakav kakav je i dalje prihvatljiv partner?

– To je ideja bosanskog jedinstva koju zagovaramo, da se mi koji smo za državu Bosnu i Hercegovinu okupimo kako bismo se suprotstavili osovini zla koju čine HDZ i SNSD, a koji našu zemlju drže u konstantnim blokadama.

Tu se ne radi o bilo kakvom predizbornom triku ili slično, nego o potrebi za suprotstavljanjem onima koji ruše BiH, a da se po strani ostave lični i stranački animoziteti, sujete ili ega. Ne bi bilo prvi put u povijesti Bosne i Hercegovine kao nezavisne zemlje da do toga dođe.

Na tim osnovama je formirana i Platforma o radu Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1992 godine. Bez tih osnova ne bi bilo odgovorne politike i odbrane domovine. Stoga je prijedlog predsjednika Komšića izraz potpune političke odgovornosti i izraz svijesti o aktuelnom trenutku.

I sam lično pozivam kandidate iz reda bošnjačkog naroda, ali i svakoga drugog, na dogovor prilikom izbora državnog premijera, a to korespondira sa idejom i prijedlogom predsjednika Komšića. U ovoj fazi, iako su neki odbili taj prijedlog, ne želimo ulaziti u dodatne rasprave, nego i dalje apelujemo na uspostavu bosanskog jedinstva. Pozivam ih još jednom da napravimo čvrst i neprobojan bosanski blok.

* Milorad Dodik je javno potvrdio namjeru da nakon predstojećih izbora postane novi premijer entiteta RS, što je potvrdio i aktuelni premijer i kandidat za predsjednika RS Savo Minić. Dodik je spomenuo i prelaznu opciju prema kojoj bi za mandatara bio predložen njegov sin Igor Dodik dok se ne steknu uslovi da on zvanično preuzme vladu. Da li će do toga doći?

– Milorad Dodik ima sudsku zabranu obnašanja zvaničnih institucionalnih funkcija u roku od šest godina a po presudi Suda Bosne i Hercegovine. Jedini način da Dodik sada postane premijer entiteta Republika srpska jeste da ga Predsjedništvo Bosne i Hercegovine pomiluje.

To se može desiti ukoliko u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine pored Željke Cvijanović uđu HDZ-ovi kandidati Darijana Filipović ili Zdenko Lučić.

Tada bi odlukom 2:1 u Predsjedništvu na potpuno zakonit način bilo izvršeno pomilovanje Milorada Dodika i on bi zaista mogao da obavlja sve funkcije.

Našom pobjedom Dodik i HDZ gube tu mogućnost. Ukoliko postanem član Predsjedništva BiH biću glas koji će biti presudan protiv odluke o pomilovaju jer nijedan kandidat iz bošnjačkog naroda neće biti za pomilovanje.

Dakle, što se mene tiče, Dodik može na to zaboraviti i tražiti neki drugi posao. Vidjet ćemo šta će reći građani. Prilično sam uvjeren da neće dopustiti HDZ-u da dođe u poziciju u kojoj može pomilovati Dodika i vratiti ga na sve funkcije.

Između ostalog, i zato je važno da u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine bude 2:1 „za“ u korist Bosne i Hercegovine, a ne u korist anti-bosanskih aktera. Prevagu, i to suštinsku, odnosi onaj ko je na poziciji člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda.

Vjerujem da ćemo odbraniti Predsjedništvo od osovine zla koju čine HDZ i SNSD. Uspjeli smo to 2. maja 1992. kada smo odbranili Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, vjerujem da ćemo ga odbraniti i 4. oktobra 2026. godine. Zapravo sam u to uvjeren.