Rusofilija – bolest najmilija: Jedna priča sa srpskim desničarem – Lični stavovi
Kako prosečni Srbin ne zna nijedan ruski film, nijednu muzičku grupu, pevača, pevačicu, bend… Kako ne poznaje nijednu njihovu marku odeće, obuće… Kako ne poznaje i ne konzumira njihove brendove, ne gleda njihove filmove, crtaće, serije…
„Baćuška… pravoslavni brate!“ uzviknuo je ushićeno kolega Mirko, obraćajući se jednom od dvojice Rusa koji su sedeli preko puta nas u kantini radničkog restorana.
Tu u Belgiji, tačnije u Antverpenu, gde smo inače privremeno živeli i radili, bilo je svih mogućih nacija, veroispovesti, boja kože… Međutim, Mirkovo oduševljenje bilo je usmereno samo i isključivo ka sredovečnom, plavokosom Rusu sa podočnjacima natopljenim votkom, činilo se, kao posledicom sinoćne terevenke u kolektivnom smeštaju ili pak u nekoj antverpenskoj birtiji – stecištu azilanata iz ratom zahvaćenih područja i Istočnih Evropljana, kojih je tu u Belgiji bio pun kufer, pa i više.

Činilo se kao da Mirkovo oduševljenje nije imalo kraja. Činjenica da je upravo ispred sebe ugledao pravog pravcatog Rusa kao da mu je dala neku energiju koja ga je potpuno obuzela i činila da zaboravi na sve oko sebe, izgubi se u vremenu i prostoru i fokusira samo na mamurnog baćušku ispred sebe.
„Mi smo braća – pravoslavci! Veže nas istorija, tradicija, zajedničke borbe protiv mrskog nam Zapada, na kome smo se, eto, slučajno našli u potrazi za boljom zaradom – životom!“ ushićeno je govorio Mirko na lošem engleskom, dok ga je Rus gledao prilično bledo, uz sporadične blage osmehe koji su više bili proizvod kurtoazije nego znak zainteresovanosti za ono što mu je ovaj tako predano pričao.
Zapravo, to „predano“ podrazumevalo je više neki ulagivački – dupeuvlakački stav koji me je neodoljivo podsećao na momenat kada bi se neki od naših drugorazrednih političara (a svi su to bili, počev od predsednika) dokopao razgovora sa Vladimirom Putinom, pa onda tih čitavih svojih pet minuta utrošio na lizanje bulje istom, oduševljen činjenicom da će ga domaća javnost, posredstvom naših režimsko-splačinarskih medija, videti sa slavnim superherojem Divljeg istoka, a i šire.
Mirkovom oduševljenju nije bilo kraja. Kao da se u tom nekom zanosu pomalo i pogubio, pa nije uspeo da primeti kada je Rus počeo sa obedovanjem, te da je gotovo potpuno prestao da obraća pažnju na njega. Doduše, taj isti Rus bi povremeno podigao glavu i, onako između dva zalogaja, klimnuo glavom u pravcu Mirka – nešto u fazonu: „Okej, čoveče, braća smo! Sad prestani da smaraš više i pusti me da jedem, zaboga!“
Međutim, delovalo je kao da Mirko to nije kapirao, te da su mu gestikulacije Rusa davale samo novi podsticaj da nastavi sa svojim izlaganjem i hvalospevima upućenim njegovom narodu. Ovaj put, sa istorijskih tema i onih o tradicionalnim vezama dva naroda, prešao je na geopolitiku i dešavanja oko rata u Ukrajini, Iranu, Gazi… Pričao je kako je Zapad truo, zao, kako je Rusija u pravu, kako će Putin pobediti tako što će „pritisnuti dugme“, te nekim supersoničnim projektilom uništiti ceo prokleti „kolektivni Zapad“, na kome se, eto, „slučajno“, i on sam našao, te kako će tada konačno pravoslavlje pobediti u borbi protiv satanista, reptilijanaca i duboke države.
„Neće oni nas više prskati iz aviona, čipovati vakcinama i kontrolisati nam umove 5G mrežom!“ reče Mirko, pri tome držeći u ruci svoj „ajfon 5G pro maks“, uzet na pretplatu, tu u zemlji Belgiji koja je, inače, gle čuda, bila sedište te njemu omražene Evropske unije.
Nakon što je konačno završio izlaganje koje je trajalo gotovo pola sata, koliko i pauza za ručak, Mirko poče da blene u Rusa, očekujući bilo kakvu reakciju na sve ono što mu je, do pre neki tren, tako potanko obrazlagao.
Rus podiže glavu, pogleda ga nekako bledo, gotovo ponižavajuće, i prokomentarisa:
„Nisam imao pojma da su Srbi pravoslavci.“
Zatim ustade i ode nazad na posao, ostavivši Mirka potpuno zatečenog, otvorenih usta i razrogačenih očiju, da sedi u neverici i posmatra njegov odlazak. Tek tada je, vrativši se u realnost, shvatio da je pauza prošla, da nije ništa jeo i da će do kraja radnog vremena, zahvaljujući svom monologu, ostati gladan.
Tog trena poverovah da će se Mirko možda dozvati pameti, te da mu je ova lekcija bila naravoučenije… Međutim, nije.
####
Jednom prilikom, dok smo sedeli na pauzi u kantini, pokušao sam da objasnim Mirku da možda Rusi i nisu tako veliki prijatelji Srba kao što on misli. Naveo sam mu i neka negativna iskustva Srba koji su otišli da se bore na strani Rusije, a protiv Ukrajine.
Iskustva koja su govorila da su dotični Srbi, otišavši sa istim takvim i tolikim ushićenjem kakvo je on pokazao prema ruskom narodu i Rusiji, doživeli poniženja. Da su omalovažavani, posmatrani kao niža rasa, pa čak i fizički maltretirani od strane te iste „braće“ Rusa.
Još sam mu objašnjavao kako mi, u stvari, i nemamo mnogo veze sa Rusima, kako se i ono što smo imali vremenom izgubilo – nestalo negde na istorijskom putu, na kome smo mi bili pod Osmanlijama, a oni, opterećeni svojim imperijalnim pohodima, odjebali čak i Karađorđa, koji ih je molio za pomoć nakon Prvog srpskog ustanka.
Rekoh Mirku da smo kasnije trpeli razne druge uticaje, najčešće one zapadnjačke – njihove kulture i vrednosti.
Objašnjavao sam mu kako prosečan Srbin zapravo i nije deo ruske kulture, nego one zapadne.
Kako isti taj prosečni Srbin ne zna nijedan ruski film, nijednu muzičku grupu, pevača, pevačicu, bend… Kako ne poznaje nijednu njihovu marku odeće, obuće… Kako ne poznaje i ne konzumira njihove brendove, ne gleda njihove filmove, crtaće, serije…
Kako, nasuprot tome, prosečan Srbin i te kako nosi farmerice – odoru američkog farmera, pije koka-kolu, nosi Najk patike, gleda Ramba, Rokija i uopšte holivudske spektakle, serije „Dosije X“, „Sopranove“, „Prijatelje“, „Dva i po muškarca“, „Alfa“, vesterne – kaubojce…
Kako je prosečan Srbin odrastao na Nindža kornjačama, Transformersima, Tarzanu, Hi-Menu… Kako je slušao i sluša Metaliku, Ramonse, Majkla Džeksona, Madonu, Ajron Mejden, Vitni Hjuston…
Kako sve to, i još mnogo toga, govori da je prosečan Srbin zapravo mnogo bliži Zapadu nego Istoku.
Dok sam objašnjavao Mirku sve navedeno, primetio sam kako se njegovo raspoloženje prema meni menja i kako je počeo da me gleda gotovo sa nekom vrstom prezira – mržnje. Delovalo je kao da sam ga svakom činjenicom koju bih izneo povređivao. Delovalo je kao da rušim nekakav njegov univerzum – svet predrasuda u kome su vladali zli Ameri, Francuzi, Nemci, Englezi i iskonski pravedni i dobri momci – Rusi.
Mislio sam još da objasnim njemu, „desničaru“, kako današnja KGB Rusija, koja rehabilituje komunističkog zločinca Staljina, i nema baš neke veze sa onom carskom, ali sam odustao.
Učinilo mi se beznadežno, uzaludno i ne baš vredno propuštanja obroka na pauzi za ručak, koja se polako bližila kraju.
(Priča inspirisana istinitem događajem)
Autor je pisac i strip scenarista
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.