INTERVJU Momčilo Otašević: “Situacija u našim kulturama je ponižavajuća, film opstaje zahvaljujući entuzijazmu i borbi filmskih stvaralaca” – Kultura

Ova porodična drama žanrovski „kombinovana“ sa trilerom i crnim humorom (snimljena u manjinskoj koprodukciji sa Srbijom), osvojla je Specijalnu nagradu međunarodnog žirija kritike FEDEORA i Nagradu „Živko Nikolić“ za poseban doprinos filmskom izrazu.

Glavnu ulogu u priči koja otvara brojne teme – pitanje identiteta pojedinca, porodičnih odnosa, odnosa sa podnebljem i mentalitetom u kojem odrastamo i pokušajima da se „izmestimo“ iz nasleđa koje vučemo, pitanje patrijarhata još uvek toliko prisutnog u našim sredinama, vlasti i zarobljenog sistema…, ali i ljudske savesti, igra Momčilo Otašević. Za lik Maksima u ovom filmu osvojio je Veliku povelju Leotar za najbolju mušku ulogu na FMIEF u Trebinju.

Crnogorskog pozorišnog i filmskog glumca sa stalnom adresom u Zagrebu, kome su regionalnu popularnost donele brojne hrvatske telenovele i serije, ali i naše (poslednji uspeh imao je u seriji „Klan“ Bobana Skerlića), ovdašnja publika poznaje i po ulogama u filmovima „Led“ Jelena Bajić Jočić koji mu je 2013. na 48. Filmskim susretima u Nišu doneo Povelju za najboljeg stranog glumca u domaćem filmu, „Dečaci iz ulice Marksa i Engelsa“ Nikole Vukčevića, „Saga o 3 nevina muškarca“ indijskog reditelja S. Šridara.

Tu su i ostvarenja „Posle zime“ Ivana Bakrača koji je kod nas imao premijeru na 50. Festu, „Sirin“ Senada Šahmanovića, prikazanog na 19. Slobodnoj zoni, „Šalša“ Dražena Žarkovića kojom je 2024. otvoren Festival srpskog filma fantastike…

Poseban pečat Otaševićevoj karijeri daje saradnja s Jagošom Markovićem – gledali smo ga u predstavi „Antigona“ u Narodnom pozorištu u Beogradu, kao i u onim koje je jedan od najznačajnijih reditelja režirao u Crnoj Gori i koje su gostovale na našim scenama, „Filomena Marturano“, „Učene žene“, „Ćelava pevačica“ koja je osvojila blizu 40 nagrada na regionalnim festivalima…

Naša publika premijerno će gledati „Crnu trubu“ već u nedelju, 13. septembra, u takmičarskoj selekciji Novi Sad Film Festivala, a nekoliko večeri kasnije, 17. septembra, i na Leskovačkom internacionalnom festivalu filmske režije (LIFFE), u okviru selekcije Poseban tretman.

U razgovoru za Danas, koji je vođen tokom Hercegnovskog festivala, odmah posle premijere dok još nisu bili poznati pobednici, Momčilo Otašević govorio je zašto je imao najveću tremu pred crnogorsku premijeru ovog filma, zbog čega nije dovoljno otići iz sredine iz koje potičemo i imati život negde drugde, makar i uspešan, da bi se oslobodli „prtljaga“ prošlosti koji vučemo, piscu Maksimu Grahovcu koga igra, zašto je ovu priču koju doživljavamo kao lokalnu prepoznavala kao svoju i inostrana publika, o kolegi Draganu Mićanoviću s kojim je igrao u crnogorskim predstavama…

Filmovi Živka Nikolića, reditelja koji je obeležio jugoslovensku i crnogorsku kinematografiju, svojevremeno su nailazili i na odijum publike u Crnoj Gori zbog njegove kritike patrijarhalne sredine i mentaliteta, a Hercegnovska premijera „Crne trube“ ispraćena je burnim ovacijama, što znači da prepuno gledalište na Kanli Kuli ništa nije „zamerilo“ autorima filma iako su se, između ostalog, na isti način bavili i ovom temom?

– Živko je bio velikan, njegova djela se izučavaju na filmskim akademijama, ali je istina da je najveća trema uvijek pred premijeru pred domaćom publikom, u ambijentu na koji se direktno odnosi neka filmska priča, bez obzira da li je ona univerzalna i da li se tiče gledalaca bilo gde u svijetu, što „Crna truba“ svakako jeste.

Mi smo napravili posa, pa smo napravli, kako se ovdje žargonski kaže, i sad nema ni nazad ni napred. A recimo, na festivalu u Kirgistanu gledao sam film s Bojanom Stijovićem, naišli smo na divne reakcije, ali jedva sam čekao da dođem kući na premijeru, da ga ovdje vidi publika, koja ga može doživjeti i puno bolje, može direktno da sa prepozna s njegovim junacima, a sličan osjećaj kao u Herceg Novom imao sam i u Puli.

Ali, moram reći da sam imao mali strah, a kad smo nakon festivalske projekcije na Kanli Kuli čuli toliko aplauza i oduševljenje, bio sam vrlo uzbuđen i prezadovoljan, kao i svi ostali u ekipi filma, jer je publika u Crnoj Gori sigurno bila najstrožija, i dobro je da je tako. I lijepo je kad se dogodi trema, jer je inače rijetko imam, nemam neke strahove u životu, a volio bih da se ponečega malo i brinem, iako nisam neki neustrašivi heroj.

Za lik pisca Maksima Grahovca, koji nam se čini i najvećim i najizazovnijim u vašoj dosadašnjoj filmskoj karijeri, dobili ste Veliku povelju Leotar za najbolju mušku ulogu na FMIEF. Kako ste ga vi doživeli?

– Mislim da ću svoju filmsku karijeru brojati do ovog filma, i od ovog filma. Jako sam zadovoljan cijelim radom, ulogom, saradnjom, filmom, možda prvi put u životu nisam sebi našao milion mana, zamjerki, nekih porblematičnih mjesta, nego par sitnica za koje mi se čini da su možda mogle biti bolje, a ja sam vrlo samokritičan. Maksim Grahovac jeste moja najveća uloga na filmu do sada, iako sam igrao i glavne uloge, i one me nekako „hoće“.

Ali, „Crna truba“ je imala devetnaest dana snimanja, a u svakoj sceni sam ja. Na startu sam bio i malo prepadnut i nesiguran da li ću moći da iznesem sve ono što nosi ovaj lik, što je s druge strane i lijepo da sam imao strahove. Nikada nisam „pun sebe“ bez obzira gdje i koju ulogu igram, mislim da sam vrijedan i radan, otvoren za saradnju i kritiku tokom svakog procesa stvaranja, jer se čovjek iz svakog iskustva nečemu nauči.

Ja sam u „Crnoj trubi“ htio da dam sve od sebe, vjerovao sam reditelju Bojanu Stijoviću, piscu scenarija Stefanu Boškoviću koji je napisao prelijepi lik glavnog junaka, kao i svima iz ove ekipe, i presrećan sam da Crna Gora ima jedan ovakav film sa kojim ćemo ići na još gomile festivala, od Kotbusa do Novoga Sada i Leskovačkog LIFFE.

Vaš junak je vrlo uspešan pisac u Zagrebu koji posle mnogo godina dolazi u Crnu Goru, u rodno Grahovo, sredinu o kojoj u svojim knjigama piše i govori vrlo kritično i sa dozom prezira, a vraća se zbog porodičng nasledstva i susreta sa bratom… Šta je vama najuzbudljivije u njegovom liku, a vidimo da je on, uprkos uspešnom životu u metropoli, kao čovek vrlo krhak i „lomljiv“?

– Upravo ti lomovi koje on doživljava su mi i najuzbudljiviji – recimo, sa bratom u sceni u školi kad se on potpuno slomi. Glumački je meni to bilo vrlo zahtijevno, a kad je zahtijevno onda mi je i lijepo i provokativno, i izaziva me da istražujem. Maksim Grahovac je slomljen čovjek skoro u svakom smislu, čini mi se da je nekako jedva i „sastavljen“ sam sa sobom.

I onda je dovoljan samo jedan događaj, saobraćajna nesreća koju doživljava dok se vraća u rodno mjesto, da mu se sruši čitav život, da se pokaže koliko je, zapravo, slomljen i koliko to što je napustio tu sredinu i postigao uspjeh na kojem mu se u selu i dive i zavide, ne znači ništa. Maksimu Grahovcu se kao bumerang vrati sve što je napisao i rekao o tim ljudima i ono od čega je pobjegao, i doživljava vrlo teške i bolne trenutke.

Suočava se s posljedicama vlastitih postupaka, komplikovanog odnosa sa bratom koji je ostao da živi u selu zarobljen u toj sredini, i njegov lik otvora teme o kojima se nerado govori – o krivici, savjesti, potisnutim emocijama, potrebi da se ogolimo pred drugima i o tome koliko nas životna iskustva mogu promijeniti.

Zbog čega je taj teret porekla, sredine i nekih neraščišćenih porodičnih odnosa tako težak, i sudeći po ovom filmu, neizlečiv i neraskidiv?

– Moraću i ja još malo lično to da otkrivam, jer smo u tom smslu Maksim i ja dijametralno suprotni. Ponosan sam na selo, na svoje korjene, volim da boravim tamo, da nešto čupkam, sadim, zalivam, da se družim sa ljudima sa sela. Ono što on nosi u sebi, rekao bih da su žestoki kompleksi, stid zbog sredine iz koje potiče, naravno, on osjeća prezrenje i prema tom konzervativizmu, patrijarhalnosti i nepromenljivosti u mentalitetu.

Ti ljudi su ostali potpuno isti kao u vrijeme kada je pre mnogo godina otišao odatle, a onda vidimo da je u situaciji koja je bila okidač događaja, postao gori od njih. Ne bih sada previše da otkrivam, film tek treba da se pojavi u bioskopima, ali je neobično i kontradktorno ono što on preživljava, i rekao bih da je to njegova kazna.

Ali, isto je tako činjenica da su društva u ovom našem regionu decenijama u problemima upravo zbog te nepromenjivosti u našem mentalitetu, predrasuda, konzervativizma, zavisti, koruptivnih i besmislenih političara bez obrazovanja i znanja koji su nam u vlasti, što ovaj film u jednom „sloju“ takođe fokusira?

– Mislim da nismo samo mi u tim problemima, to je danas mnogo šira i globalna priča. A vjerujem da su ljudi svuda ljudi, i da sve zavisi od lične odgovornosti svakog od nas kako ćemo se odnositi prema problemima društva u kojima živimo. Vjerujem i da ima puno normalnih i dobrih ljudi, i da su oni većina. Recimo, mi umjetnici na ovom našem prostoru, uprkos političkim granicama, jako lijepo sarađujemo, i volimo se, podržavamo se, stvaramo i radimo zajedno.

Kad već pominjete kolegijalnu saradnju, kako komentarišete cenzuru Dragana Mićanovića, čiji je govor za otvaranje Hercegnovskog festivala bio „politički zabranjen“?

– Radio sam s Mićanovićem predstavu „Antigona“ u Beogradu u režiji Jagoša Markovića, „Ribarske svađe“ u Podgorici, i upravo ono o čemu pričamo, umjetnici i u pozorištu i na filmu puno sarađuju, a njega poznajem kao divnog i velikog glumca i gospodina u svako smislu. Nisam od početka bio na festivalu, došao sam pred primijeru „Crne trube“ i nisam ispratio šta se sve dogodilo.

Ali, nedopustivo je  da jedan glumac, pogotovu neko kao Mićanović, bude cenzurisan, a pozvan je kao gost. Jako mi je žao što mu se to dogodilo, Mićanović je u puno predstava radio i puno je snimao u Crnoj Gori, i za mene je on najveći glumac na ovom našem prostoru.

– A situacija u kulturi je godinama, neću reći prilično jeziva i neću da „peglam“, ali kad vidimo koliko se odvaja za kulturu u našim zemljama, možemo da pričamo o ponižavajućim i jezivo malim brojkama.Ispod jedan odsto, dakle, počinju nulom.

Sve je nasađeno krivo, i ništa od toga nije normalno – snimanje novih filmova je postalo incident, novac koji se izdvaja je toliko mali, onda se jedva prikupe sredstva i to traje godinama, i film danas opstaje zahvaljujući entuzijazmu i borbi filmskih umetnika i radnika.

Glumačka ekipa

U glumačkoj ekipi filma, pored Momčila Otaševića su i Marko Janketić koji igra njegovog brata Nika, Milica Janevski, Strahinja Bubanja, Srđan Grahovac, Vasko Raičević, Gorana Dragašević, Marko Pogačar…