Sahrana ljudskosti – Safeta Biševac
Senad Beganović imao je samo četrnaest godina. Nije bio vojnik. Bio je dečak. Živeo je u Srebrenici do jula 1995. godine, kada je ubijen u genocidu koji je počinila vojska Republike Srpske pod komandom Ratka Mladića. Osuđenog na doživotni zatvor u Haškom sudu zbog ratnih zločina u BiH i genocida u Srebrenici. Sahranjenog u ponedeljak u Beogradu kao srpski heroj. Umro u 84. godini u Hagu. Na poludržavnoj sahrani ispratili ga ministri, patrijarh, sveštenici SPC, oficiri Vojske Srbije, hiljade poštovalaca…
Senadovo telo nije pronađeno kompletno, niti u jednoj grobnici. Istražitelji koji traže posmrtne ostatke više od osam hiljada Bošnjaka ubijenih u genocidu 1995. u Srebrenici, najpre su 1998. u masovnoj grobnici Zeleni Jadar pronašli donji deo Senadovog tela i udove. Gornji delovi tela pronađeni su u Glogovoj dve godine kasnije. U Budaku 2005. otkrivena je donja vilica, a deo lobanje 2007. godine, ponovo u Zelenom Jadru, u drugoj, sekundarnoj grobnici. Senad je ukopan 2014. Bio je najmlađa žrtva ukopana tog 11. jula na obeležavanju godišnjice genocida. Te godine je u Potočarima ukopano 13 maloletnih Srebreničana, žrtava genocida.
Ako je Ratko Mladić bio heroj koji se samo borio za svoj narod, zašto je njegova vojska žrtve sahranjivala u tajnim grobnicama, premeštala i komadala tela? Herojska dela se ne kriju, već zločini. Najkrvaviji deo ratova devedesetih odigrao se u BiH, a Srebrenica je postala simbol ljudskog zla, ali bilo je i na drugim ratištima „Senada“, nedužnih žrtava srpske, hrvatske, albanske, romske i ko zna koje još nacionalnosti. Svih se treba sećati, sve treba žaliti, njihove ubice kazniti. Nikada zločin ne treba pravdati onim čuvenim – šta su oni nama radili, niti od zločinaca praviti heroje ma koje vojske, nacije i vere bili. To je stvar ljudskosti, a ne politike, ali ljudskosti ovih dana u Beogradu kao da nije bilo. Verujem da je ipak bilo, ali se „pritajila“. Kada se na jednom mestu okupe hiljade ljudi, među njima „face“ i moćnici, mnogima se čini da je bolje ćutati, gledati svoja posla. Ima, međutim, situacija kada čovek mora da progovori i suprotstavi se, jer jednostavno, treba biti čovek. Imam osećaj i da ovakvim i sličnim predstavama vlast želi da stvori utisak da su brojni i moćni, ali da li je baš tako? Cilj je zaplašiti kritičare, većini utuviti u glavu da samo on može da vlada, jer svi drugi su neprijatelji i „ustaše“. Istina je, verujem, daleko od toga.
Mnogi su se od Mladića oprostili, ali ne i on. Očekivano. Ne želi da ga EU direktno prozove, jer ako on nije bio na sahrani ratnog zločinca, onda sahrana nije bila državna, jer država – to je on. Imao i zvanične obaveze. Došao predsednik Uzbekistana. Kada je pre nekoliko meseci najavio dolazak gosta iz Uzbekistana, rekao je da ne zna koji predsednik će ga dočekati u Beogradu, jer će on verovatno „uskoro“ podneti ostavku. Podneo je nije, ali će izgleda raspisati vanredne parlamentarne izbore za 25. oktobar, onda završiti „državničke“ obaveze i onda podneti ostavku kako bi se još potpunije posvetio predizbornoj kampanji.
U okviru državničkih obaveza, najvažnija mu je poseta i govor na Generalnoj skupštini UN. Tu planira da svima očita bukvicu o nepravdama koje je međunarodna zajednica navodno učinila Srbiji i Srbima. Možda vidi i Trampa čiju će borbu za ukidanje međunarodnih sudova „nepravde“ podržati. Poneo je sigurno i zastavu da se ogrne.
Sud za zločine OVK, takođe u Hagu, uskoro izriče presudu Hašimu Tačiju i još trojici bivših komandanata. Kosovo očekuje oslobađajuću presudu, sprema slavlje i doček „heroja“. Ako se to desi, zna se kakve će biti reakcija Beograda. Ali, ko slavi Mladića, teško da može išta da zameri Tačiju.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.