INTERVJU Snježana Sinovčić Šiškov: Divim se i ponizna sam pred vašim studentima, mojim kolegama i svim umjetnicima koji im daju podršku – Kultura

Tokom Pulskog festivala, publici u Areni, uz „Koke“, poklanjala se još pet puta – posle premijera filmova koji su bili u konkurenciji za nagrade u kojima igra – „Svadba“ Igora Šeregija kojom je otvorena 73. Pula, „Male stvari“ Zvonimira Jurića, „Glavonja“ Marine Andree Škop , „Sitni lopovi“ Mate Ugrina i „Yugo Florida“ Vladimira Tagića.

A onda je pre završetka festivala odjurila u Split, da nastavi probe predstave „Herscht 07769“ prema delu nobelovca Lasla Krasnahorkaia, u režiji Ivice Buljana, koja je premijerno odigrana 29. jula u okviru 72. Splitskog ljeta.

Na nagradi Zlatna arena tokom ceremonije dodele zahvalila se video porukom, nije želela da prekida probe predstave, a njenu video poruku čuli smo i na ceremoniji na Kanli Kuli u Herceg Novom – snima novi film, pa su njenu Zlatnu mimozu primili reditelj Jelinović i naša glumica Aleksandra Janković, koja takođe igra u ovom filmu.

„Koke“ je, inače, trujumfovala na ovogodišnjoj Puli u selekciji Hrvatski program – Jelinoviću, kome je ovo debitantsko ostvarenje, donela je Veliku zlatnu arenu za najbolji film, Zlatnu arenu za najbolji scenario, a i Aleksandra Janković je ponela Zlatnu arenu za najbolju žensku epizodnu ulogu.

Sa Snježanom Sinovčić Šiškov razgovarali smo tokom Pulskog festivala dok još nisu bili poznati dobitnici nagrada, posle predstavljanja filma „Yugo Florida“, koji je reditelju Vladimiru Tagiću od 13 regionalnih kritičara koji su ocenjivali filmove u obe selekcije – Hrvatski program i Hrvatske manjinske produkcije, doneo drugu najveću ocenu, odmah iza prvoplasiranog filma na ovoj listi, „Oče naš“ Gorana Stankovića.

Osim o svojim ulogama, jedna od najznačajnijih i najzaposlenijih pozorišnih i filmskih glumica, prvakinja Drame Hrvatskog narodnog kazalištu u Splitu,  govorila je za Danas o saradnji sa našim rediteljima, zašto je Andriju Kuzmanovića osetila kao velikog glumca Borisa Dvornika koji je obeležio jugoslovenski i hrvatski film, o situaciji u Srbiji i našoj kinematografiji koju intenzivno prati, studentima, svojim kolegama i ostalim umetnicima koji im daju podršku i trpe represiju…

Videli smo Vas u čak šest filmova što je sigurno rekord koji podseća na vreme kada su se legendarni glumci nekadašnje Jugoslavije na jednoj Puli predstavljali sa po šest – sedam i više uloga, od Pavla Vuisića, Fabijana Šovagovića, Milene Dravić ili Bate Živojinovića koji je bio rekorder po broju snimljenih fimova u jednoj godini.

– To je bilo neko drugo vrijeme, i oni su doista puno radili. Ja ne smijem bit bahata, i ne smijem bit ni lažno skromna, zapravo, radim puno, ali ovaj festival je produkt nekoliko godina snimanja filmova. Ne snimam ja toliko puno tokom jedne godine. Zaposlena sam u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu i tamo intenzivno sudjelujem u repertoaru, upravo sam sada došla u Pulu sa probe nove premijere koju radimo za festival Splitsko ljeto.

Tu imam jednu jako zanimljivu ulogu koja je poveznica cjelog komada – jedno dosta općenito lice, i zapravo ću bit alter ego samog Krasnahorkaia. I sada ludujemo i uživamo u probama s redateljem Ivicom Buljanom. Prošlog ljeta smo napravili sjajnu predstavu „Lisica“ po romanu Dubravke Ugrešić, tu igramo samo Zlatko Kićo Burić i ja, i jako se, jako radujem radu u pozorištu.

A filmovi koji su sada u Puli posljedica su snimanja u nekoliko godina – neki su snimljeni i nedavno, upravo smo „Male stvari“ snimali tokom zime .A filmove poput „Sitnih lopova“ ili „Koke“ radili smo prije tri godine, i sad je započeo njihov festivalski život u regionu, jer su čekali premijere na svjetskim festivalima – „Sitni lopovi“ su nedavno prikazani u Karlovim Varima, a „Koke“ u Roterdamu.

Koja Vam je od ovih uloga bila najveći izazov, a videli smo da ste sjajni i u komediji, publika u Areni na otvaranju Pule ispratila vas je ovacijama i smehom za lik hrvatske babe u „Svadbi“ čiji je mobilni telefon kojim neprestano snima u maski šahovnice?

– Čini mi se da nisam glumica koja radi karaktere, ja ne radim iz vani, radim iznutra, i rekla bih da nisam komičar velike geste nego komičar prisutnosti. Volim neke komedije zabune, nerazumjevanja, i sebe ne doživljavam baš nekako velikom i uspješnom komičnom glumicom. Zapravo, oduvijek sam se osjećala dramskom glumicom. A volim raditi komediju, u Splitu, recim, već četiri godine igram u predstavi koja je nastala prema hit knjizi slikarke Tisje Kljaković Braić „U malu je uša đava“, koja je, koliko znam, objavljena i u Srbiji, i karte su uvijek rasprodate.

Što se tiče uloga u filmovima koji se takmiče u Puli, svaka mi je bila izazov, iako nisu jednako velike, ali sam sve sa radošću prihvatala, polazeći da je jako važan film. Izazov su mi i bile i dvije male uloge, a kad kažem male, za mene je svaka uloga bitna i značajna, osobito za film. Recimo, u „Glavonji“ imam bukvalno dvije scene, ali mislim da je taj film važan, a kod Jurića dvije ili tri. Pomno biram svaku ulogu, i biram je na način da ću ja biti na dobitku u kontekstu cjelog filma, i uživam u svom poslu.

Ali, kako godine idu, sve više osjećam, u onom biološkom smislu, da nemam vremena za trošit se na onome gdje ja neću biti na dobitku. Imala sam sreće što sam tokom ovih godina kroz sve filmove u kojima sam igrala glumački rasla, i svaka mi je od tih uloga bitna i draga. I ono što je najvažnije – kako sam pomno birala uloge tako su pomno birali i saradnici. Jedino što nikad ne biram to su studentski filmovi, prihvaćam i dok još ne pročitam scenario.

Ulazim bez ikakvog kriterija i radim sa studentima. Moram reći i to da su mi svi režiseri s kojima sam radila jako važni, jer su mi danas u životu prijatelji.

Kako doživljavate Vašu Toninu – Koke, čiji se privatni i porodični odnosi lome pod pritiskom današnjih trendova sticanja,  jurnjave za novcem, turizma, nasleđenih porodičnih tereta, i mnogih drugih aktuelnih izazova?

– Najvažnije mi je bilo da ona ne bude „plošna“. Toninu sam htjela predstaviti onako kako je ja vidim i kako se iskristalizirala kroz razgovore s Igorom. Osoba od krvi i mesa, ali i topla i brižna, raspoloživa, ali i oštra, manipulatorica i prikriveni narcis. Mislim da „Koke“ otvara mali milijun aktualnih društvenih tema, od brige za starije, želje za što udobnijim i materijalno sigurnijim životom po svaku cjenu, do turizma koji nas pomalo „jede“.

Meni je, recimo, bilo jako zanimljivo kako je ona ovaj film, koji je naša, rekli bismo, lokalna i mediteranska priča, reagirala publika na premijeri u Roterdamu. To je bilo nešto doista fenomenalno, nisam se tome nadala. Zapravo, radeći film nisam razmišljala tako široko. Bavila sam se svojom, odnosno Tonininom osobnom mukom. Obiteljskim problemom i utjecajem turizma na vlastitoj, lokalnoj razini.

Ispalo je da je utjecaj globalnog turizma i gospodarenje s obiteljskim, naslijeđenim nekretninama, izazvalo rasap u obiteljima gdje god je taj globalni turizam zagazio. Čini se da smo napravili film, koji se bavi univerzalnim problemom, a tiče se i zajednica potpuno drugačijeg socijalnog naslijeđa.

Vaša saradnja sa našim rediteljima započela je sa filmom „Leto kad sam naučila da letim“ Radivoja Raše Andrića koji Vam je 2022. doneo Zlatnu arenu, a nastavila se sa filmovima „Kako je ovde tako zeleno?“ Nikole Ležajića koji je, pored ostalih nagrada, osvojio Zlatnu arenu za najbolji film u programu Hrvatske manjinske koprodukcije na prošlogodišnjoj Puli, i višestruko nagrađivanom „Yugo Floridom“ Vladimira Tagića. Koliko Vam znače ove uloge i to što Vas publika u Srbiji često oseća kao „našu glumicu“?

– Ja pripadam korpusu srpskog glumišta jednako koliko i hrvatskom, a dosta radim i u regiji. Nedavno sam snimala u Crnoj Gori ali je srpska redateljica, predivna, moćna Maša Šarović, koja je već bila uspješna sa svojim kratkim filmovima, i vrlo je talentirana.

A Raša Andrić je srce moje slatko, obožavam ga. Nedavno sam mu bila poslala poruku, a kako sam izgubljena u vremenu možda je to bilo prije dvadesetak dana, a možda prije dvadeset mjeseci, da je on „najdobriji čovjek na svijetu kojeg sam ja upoznala nakon mog pokojnog oca“.

SENS produkcija je moja obitelj, oni meni više nisu poslovni partneri, to su divni ljudi s kojima sam snimila mnogo filmova. Obitelj ne biramo, a prijatelji su naš izbor. Sa Ležom (Nikola Ležaić, prim.aut.) sam divno radila, on je prijatelj te produkcije, film „Kako je ovdje tako zeleno?“ vrlo uspješno ide po festivalima.

Imali smo svjetsku premijeru u Lokarnu, što je veliko priznanje, taj film osvaja nagrade, a na Festivalu Mediteranskog filma u mom Splitu, bila sam jako ponosna što sam dio njegove ekipe.

I „Yugo Florida“ sa Vladom Tagićem je bila fenomenalna, ne možete ni zamisliti koliko sam uživala dok smo radili, i osvojila je puno nagrada. Ali, moram reć i ovo što je meni lično jako važno – kad sam prvi put stala pred kamere sa Andrijom Kuzmanovićem, osjetila sam kao da je pored mene moj divni kolega i prijatelj Boris Dvornik, i sva sam se naježila. Kuzmanović je odista veliki glumac, nije čudo što je za ulogu u ovom filmu osvojio toliko nagrada.

Ja vjerujem da će u narednim godinama još više rasti, i da će biti jedan od najvećih u ovoj našoj regiji. I Nikola Pejaković koji takođe igra u „Floridi“ je veliki glumac, i bilo je ogromno zadovoljstvo raditi ovaj film.

U našem Filmskom centru već gotovo dve godine nema konkursa za sufinansiranje novih filmova, a ni manjinskih koprodukcija, nad filmskim stvaraocima koji podržavaju studente u protestu odvija se nezapamćena odmazda režima, najugledniji filmski festivali koji su prepoznati i u Evropi ne dobijaju novac iz budžeta… Kako doživljavate situaciju u kojoj se nalaze Vaše kolege?

– Sa velikom strepnjom i podrškom kolegama čekam da se ta situacija pozitivno razrješi, nedostaje mi da počnem ponovo radit sa svojim prijateljima. Snimanje svakog novog filma je i uvijek i nova ljubav, mi smo tako mala zajednica i tako nas malo ima, i zapravo, ovo što se na filmu događa, ta međusobna ljubav i podržavanje, je nužno da opstanemo.

A ne da pratim studentske proteste, nego osjećam kao da sam sa njima. S jedne strane se užasno bojim, intenzivno pratim na društvenim mrežama i srce mi snažno lupa svaki put kad gledam kakvu represiju doživljavaju i šta se događa i sa ljudima koji su uz njih, a s druge, neizmjerno im se svima divim na hrabrosti.

Nadam se da će to proći, jer mora proći, iako sve predugo traje, i doista se osjećam ponizno kad vidim šta sve oni rade, i da su moje kolege i gotovo svi drugi umjetnici uz njih. To je jedno čudo, svaka čast vašim studentima, tako nešto mogu da urade samo mladi ljudi, i svaka čast svima koji ih podržavaju.