Računi kolektivnog pamćenja: Pismo prijateljima iz Srbije pisano u zagrebačkom skloništu 1991. – Lični stavovi

Poslednjih dana živim zanimljivo, premda neveselo. Ne manje od dvadeset puta odveo sam, brzinom koju smo već donekle uvježbali, svoje dvoje djece u jedan betonski uterus, nekih desetak metara ispod zemlje. Uterus je, naravno, odveć lijepa slika za jednu betonsku kutiju u kojoj nema gotovo ničega, ali je sigurno. Najprvo je kutija čuvala nas, onda mi nju. U praznom sam skloništu proveo duge sate. U njemu je tiho kao u grobu. Oni koji se snalaze u ratnom mišljenju, i koji danas tjeraju taj svoj novi obrt u gotovo svim novinama, neće ovo stanje čovjeka držati osobito dramatičnim. NJima je to samo jedna etapa do pobjede, do „istrage vaše ili naše“. Ja sam uvježbavao neke druge vještine. Čitao, pa nešto malo i pisao, neke drukčije knjige. Ja moram, želim li barem donekle ostati na razini osoba svojih drama, ovo stanje čovjeka, koji je prisiljen skloniti se u rupu da bi sačuvao goli život, smatrati tek slučajno odgođenom katastrofom koja teško oštećuje kolektivno pamćenje.

Kolektivno pamćenje, to je jedan prilično difuzni pojam. Ne baš vi na koje sada mislim, naročito vi ne, ali i ipak mnogi oko vas reći će sada da se sve to i događa u ime jednog drugog kolektivnog pamćenja koje da je nova hrvatska vlast teško pozlijedila. Drugim riječima, rušenje crkava, bombardiranje osječke bolnice i slični događaji zapravo su naplata starih računa. Dakako, ako se danomice, odjel po odjel, minama tuku odjeli jedne bolnice, račun koji ima biti namiren mora da je vrlo visok. Hoće li on biti namiren kad budu srušene sve crkve i sve bolnice?

Žrtve pripadaju svima

Osjećam jaku potrebu da ovdje nešto objasnim. Proveo sam s ljudima, koji su kao i ja bili stjerani pod zemlju, duge sate. Potpuno mi je nemoguće povezati činjenice onako kako ih kod vas mnogi povezuju. NJih dakle, ljude u skloništu, njihov strah, ako to nekoga kod vas veseli, ne mogu dovesti ni u kakvu vezu s računom koji danas kod nas želi naplatiti vaše kolektivno pamćenje.

Pa čak i kad budu porušene sve crkve i sve bolnice, neće se u tom pogledu ništa promijeniti. Mnogim će vašim intelektualcima tvrdnja koja će uslijediti izgledati paradoksalna, a ona je tek točna: Na taj se način hrvatskom narodu neće moći oduzeti strašno iskustvo Jasenovca. Hoću reći, to su naši problemi, a vi imate neke slične, svoje. Zajednički su, međutim, mrtvaci. Žrtve pripadaju svima, i ovo bi geslo moglo stajati na raspuću neke nove civilizacije, pa i naših novih odnosa.

Ne govorim to toliko vama Manojloviću, Lečiću, Vladice Milosavljević, Berčeku, Predraže Ejdus. Ne govorim to toliko onome Beogradu u koji sam, kao šesnaestogodišnji dječak bježao u frentu, u slobodu. Ako se malo smije uporediti s velikim, i ja sam, kao Matoš, bježao u vaš grad, gdje su mi se ljudi često činili otvoreniji od onih kojima sam imao zlu sreću biti suvremenikom „u našem malom gradu“. Napokon, Srbija je jedina zemlja, a Beograd jedini velegrad na svijetu gdje se moje drame ne moraju prevoditi, a da ih ljudi ipak mogu razumjeti. Kažem, kao Matoš, kao Krleža nekada, kao Gavella. Ali po Matoševu Tovarniku pljušte danas mine. Ona starica u lokvi krvi mogla je biti i moja baka. Razmislim li pravo, ona to i jest, Vinkovci, jedan od gradova moga djetinjstva, danas je gotovo razoren, a po groblju u Nuštru, gdje leže moji preci, tuče se danas baš kao da bi ovamo došla, iz mraka povijesti, cijela ustaška satnija. Jezikom stanovitim romana moglo bi se reći: „Čak ni mrtav Hrvat nije dobar Hrvat“!

Sjedeći, dakle, u polumraku skloništa, mnogo sam mozgao o tome kako je sve to između Srba i Hrvata tragično zapleteno, a kako je u biti jednostavno, tojest, moglo bi biti. Mislio sam mnogo o „hrvatskoj vojničkoj slavi“, te o „slavnoj srpskoj artiljeriji“, koja tek što nije raznijela zgradu u kojoj živim. Stanje mi je novo, jer ratno. Tema, kao što znate, za mene je stara. Te držim da uzimam govoriti o ovoj teškoj stvari sa stanovitim kreditom. Bolje sam od drugih shvatio koliko je rasprava na koju mislim, unutar-hrvatska rasprava, neizbježna, premda je mogla biti odlagana.

Snuždena zajednica

Gorko mi je bilo spoznati da nema za nju onolike spremnosti koliko bih, na osnovu svojih uvida, držao poželjnom. Nova politička elita mogla bi je ushtjeti i trajnije odgoditi iz razloga o kojima bi se moglo razgovarati. Ali je svakako strašna zabluda, koja ima maskirati sasvim drukčije ciljeve, kazati da je ta nova vlast ustaška. Evo vam dokaza skupocjenom metodom vlastite kože: Ta ja već najmanje deset godina živim u acidnoj atmosferi mržnje i isključivosti, a vlast je u to doba po tipu bila druga. Rasprava koju sam želio nije ni tada bila poželjna. Treba li to značiti da su hrvatske vlasti u principu ustaške?

Vi ćete razumjeti da ne idem u red onih pisaca koji bi branili svoju vlast. Ali vam moram reći: jedno je vlast, a domovina nešto sasvim drugo, i mnogo šire.

I što je isto tako važno, u skloništu, usred sitne djece, nije bila politička elita, već sasvim jednostavno preplašeni ljudi. Ništa toliko ne homogenizira jednu snuždenu, zajednicu kao osjećaj zajedničke pogibelji, ništa toliko ne udaljuje od politike, kao prostora izražavanja razlika. Hrvatska je uistinu krenula prema političkom društvu, ali tek osigurana slobodna igra političkih snaga transformirat će državu, koja se sada mora braniti, u zajednicu koja se temelji na građaninu a ne na narodu. Naprosto zato što će ona biti tako samorazumljivo hrvatska, da na tome nitko neće trebati dalje inzistirati. Ali to je teško provedivo u uvjetima ratnog komunizma kakvi se sada nužno razvijaju. Imali bismo dakle, na vašoj strani „slavnu srpsku artiljeriju“, a na ovoj našoj „hrvatsku vojničku slavu“, a po sredini nova linija Maginot; dvije države koje se do besvijesti naoružavaju i na koje će svijet vrlo brzo prestati obraćati bilo kakvu pažnju. A mogli bismo imati suverene države u slobodnoj utakmici, otvorene granice prema zahtjevima skorih evropskih integracija. A imat ćemo naprotiv Kroatenlager na ovoj, i neosvećeno Kosovo na onoj drugoj strani. A mogli bismo imati… A imat ćemo…

I tako sam u chiaro-scuro atmosferi jedne betonske kutije u kojoj sjediš kao preplašeni kukac, vidio razne sablasti. Da, reći će mnogi vaši intelektualci: što je s našim žrtvama, našim zbjegovima, našim crkvama? A eto, oni ipak ne sjede po mračnim rupama, niti broje sve bliže detonacije. To je zato, reći će oni, što Hrvati nemaju silu da prenesu rat tamo kamo bi ga inače rado prenijeli.

Obrnuti makijavelizam

Pokušajmo sada razmisliti hladno. Hrvati zaista zasada nemaju takvu silu, a ono što bi u protivnom učinila naša nova politička elita predlažem da ostavimo spekulacijama. Silu, međutim, ima druga strana, koja je, upravo sam doznao, danas, u svojoj skupštini, tom najvišem izrazu narodne volje, odšutjela svečanu minutu u počast žrtava ustaškog režima u Hrvatskoj. Naravno, ovako programirana zabluda može ubuduće opravdati sve i sva. Ali bi intelektualci, barem oni, dakle ljudi kao mi, morali slijediti neki obrnuti makijavelizam, suprotno političkim elitama. Makijavelist će reći da je u pravu onaj u koga je sila. A mi moramo reći, točno je obratno. U koga je više sile, taj je više u krivu. A kako god okreneš, centar te sile i te agresije danas je u Beogradu. Mi više ne spavamo mirno, ali ni vi ne biste trebali.

Naravno, jako se čuvam od stava da bi ova agresija potjecala od bića srpskog naroda. Kao što je uostalom tvrdnja o mome narodu koji da je genocidan naprosto nedotupava, nemaštovita i vrlo opasna generalizacija.

Neka generali generaliziraju. Mi napokon imamo i drugog posla. U zagrebačkom naselju Siget čitam grafit: „Pomozite mi da mrzim Srbe!“ Moglo bi se čitati cinično, ali i kao glas očajnog mladog čovjeka kojemu teško pada to što od njega traže, a u čemu mu danas i mnogo Srbi tako izdašno pomažu.

Meni nitko ne treba pomagati da vas i dalje volim: znam da sa mnom silazite u sklonište, znam da pamtite prošle i da se radujete nekim budućim suradnjama. No u ovom trenutku je potrebno govoriti. Mi moramo govoriti.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.