Stefan Bošković: Nisam upućen šta se dogodilo s Mićanovićem, ali to se pretvara u mnogo veću političku stvar nego što jeste – Kultura

Stefana Boškovića ovdašnja i evropska čitalačka publika poznaje po romanu “Ministar” (2020. dobio je Nagradu Evropske unije za književnost, a 2021. Nagradu Centralnoevropske inicijative za mlade pisce), po zbirci priča “Transparentne životinje (jedna je ušla u američku antologiju Best European Fiction), kao i po priči “Fashion and Friends” nagrađenoj na Festivalu europske kratke priče.

Bošković je i poznati scenarista – potpisao je dugomegtražne igrane filmove „Ispod mosta, među stijenama”, „Nedelja“, “Vidra”, koji je doživeo svetsku premijeru na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, a na Hercegnovskom festivalu dobio nagradu za najbolji scenario, kratke filmove “Umir krvi”, “Peloid”, koji su osvojili nagrade širom sveta, i kao kreatora i scenarstu sitkoma “Dojč caffe“ i srpsko-danske serije “Otmica”.

Na Hercegnovskom festivalu je urednik programa posvećenog serijama koji donosi ekskluzivni uvid u najnovija regionalna ostvarenja, a u razgovoru za Danas Stefan Bošković govori o festivalskom životu filma „Crna truba“ koji je dobio pozive i za druge festivale u inostranstvu, uzletu crnogorske kinematografije, ali i o događaju sa glumcem Draganom Mićanovićem koji je nekoliko dana tema i crnogorskih i naših medija.

Posle svetske premijere na Biškek International Film Festivalu u Kirgistanu, film „Crna truba“ imao je vrlo uspešnu regionalnu premijeru na ovogodišnjoj Puli, a na upravo završenom Festivalu mediteranskog i evropskog filma u Trebinju, Momčilo Otašević je osvojio Veliku povelju Leotar za najbolju mušku ulogu. Kako doživljavate festivalski život ovog filma. Da li ste u susretu s crnogorskom publikom imali neko uzbuđenje „više“?

– Naravno. U Kirgistanu i mjestima koja su daleko ipak imate određenu zaštitu. Ako publika nešto ne razumije, možeš sebi da kažeš, dobro, to je kulturološka razlika. U Herceg Novom, u Crnoj Gori nemamo taj alibi. Ovdje ljudi znaju o čemu pričamo, prepoznaju jezik, gestove, mjesta, mentalitet, čak često pomisle da prepoznaju i konkretne ljude. Ali, ovo sve govorim hipotetički, meni nikad nijebio potreban alibi kad govorim o ovom prostoru, jer o njemu i pišem, vrlo jasno pokazujem što mislim.

Crnogorci imaju još jednu lijepu osobinu, vrlo brzo prepoznaju sebe u filmu ili u knjizi, ali su i potpuno sigurni da je autor mislio ipak na njihovog komšiju, ili nekog pored. Zbog toga mi je domaća premijera vjerovatno najuzbudljivija. Ovaj film je nastao iz vrlo intimnog odnosa prema prostoru i ljudima koje poznajemo, sad ga vraćamo tamo odakle je i krenuo, i jako sam zadovoljan kako ga je hercegnovska publika primila.

Vi ste i jedan od producenata filma „Crna truba“, a scenario je nastajao paralelno sa vašim romanom „Mjesto rođenja“. Koliko je to bilo zanimljivo iskustvo?

– To je bio čudan, gotovo šizofren proces, ali u dobrom smislu. nisam želio da jedno bude adaptacija drugog. Upravo su kao ta dva brata u romanu I filmu. Imaju isti genetski problem, samo ga različito manifestuju. Neke scene sam prvo napisao kao prozu, tek poslije, kad sam ih pretvarao u slike, u dijalog, shvatio da su predugačke, da lik ne bi tako govorio naglas I sl. Mnogo više je onih koje su nastale obrnuto, pa su iz scenarija iscurjele u roman kao unutrašnji glas koji mijenja registre.

Pisao sam u suštini istu opsesiju na dva jezika istovremeno, i to mi je stvarni pomoglo da razumijem šta je od toga zaista priča o povratku, a šta je moja lična opsesija I nostalgija koja se gura maltene u svaki tekst koji napišem.

U ovoj porodičnoj drami, žanrovski „kombinovanoj“ sa trilerom i crnim humorom, otvarate temu identiteta pojedinca, odnos sa podnebljem i mentalitetom u kojem odrastamo, pokušajima da se „izmestimo“ iz nasleđa koje vučemo, ali, kako vidimo u filmu, nije dovoljno otići iz te sredine i imati život negde drugde, makar i uspešan. Zašto je tako komplikovano i teško osloboditi se tog prtljaga?

– Zato što to nasljeđe nije samo adresa koju tek tako možeš da promijeniš. Vjerujem da je nasljeđe usađeno u refleks, u to kako reaguješ na
tišinu za stolom, na koji način ćutiš kad te neko povrijedi, kakav ton koristiš kad lažeš da si dobro I zato što uglavnom pogrešno zamišljamo odlazak.

„Crnu trubu“ doživljavamo kao našu lokalnu priču, iako je ona univerzalna. Zanimljivo je, recimo, i da je Pjaca od knjige na festivalu KotorArt ovog leta otvorena razgovorom „Ni dom, ni na put“, a vi ste sa svojim romanom „Mjesto rođenja“ bili jedan od učesnika. Kako biste objasnili tu raspolućenost „Ni dom, ni na put“?

– To je vjerovatno osjećanje velikog broja ljudi sa ovih prostora. Kada dugo živiš vani, počneš da gubiš jasnu predstavu gdje pripadaš. Jer, vani si si uvijek pomalo čovjek koji je došao odnekud, a kada se vratiš ovdje, shvatiš da više nisi ni čovjek koji je otišao.I onda nastane taj čudan međuprostor, I meni je on književno veoma zanimljiv. Čovjek koji potpuno pripada jednom mjestu možda ima mirniji život, ali čovjek koji ne pripada potpuno ni jednom mjestu ima mnogo više pitanja, I meni je potentniji.

Problem je što mi često romantizujemo i odlazak i povratak. I tako se odnosimo, skoro patetično prema svemu tome, odlazak je kao oslobođenje, a povratak pronalaženje sebe. U stvarnosti, oba puta su mnogo komplikovanija. Na kraju, ja dom I ne vidim samo kao mjesto. Više je skup ljudi, jezika i uspomena koje vučemo za sobom.

Vaš glavni junak je poznati pisac koji je karijeru napravio u inostranstvu, u dugom nizu tih uspešnih godina njegova osećanja prema mestu porekla i tim ljudima su vrlo nelagodna, kao i prema porodici i bratu od kojih se distancirao, aii se, sticajem okolnosti vraća na kratko, primoran da se suoči sa svim onim od čega je bežao. Šta je ono što, zapravo, njega uznemirava?

– Izgleda da ga najviše uznemirava on sam. I naravno da ga nervira sredina. Nerviraju ga ljudi, pitanja koja mu postavljaju,odgovore koje traže, rituali, način na koji svi sve znaju jedni o drugima. Ali mislim da bi bilo previše jednostavno kada bih rekao da je on prosvijećeni čovjek koji se vraća među neke zaostale ljude. Mnogo je komplikovaniji. On je napravio identitet na distanci od tih ljudi. Da bi postao ono što jeste, bilo mu je zaista potrebno da povjeruje da nije kao oni. A onda se vraća i počinje da otkriva njihove osobine u sebi.

Posle sjajnih filmskih autora poteklih iz Crne Gore, poput Dušana Vukotića, Velimirovića, Živka Nikolića, Vlatka Gilića…, prošlo je puno godina dok su se pojavile nove generacije stvaralaca. Može li se govoriti o „novom talasu“ crnogorskog filma?

– Ne bih ga nazivao talasom. Talas mi zvuči kao da smo se svi jednog jutra dogovorili šta ćemo da radimo. Nije samo vezano za trenutak, alia ko pričamo o trenutku to je možda trenutak osnivanja filmskog centra. To što se možda tretira kao talas su u stvari filmovi autora koji su se pojavili posljednjih Godina, a veoma su različiti. Ali, to je Crna Gora. S druge strane, definitivno postoji generacija.

Film „Crna truba“ snimljen je u crnogorsko – srpskoj koprodukciji, a ovo je već druga godina kako u našem Filmskom centru nema konkursa. Šta to znači i za proizvodnju novih filmova u regionu, i kako vidite taj revanšizam vlasti prema vašim kolegama u Srbiji?

– Nije dobro ni za vas, ni za nas, ni za čitavu regionalnu filmsku industriju. Svaki prekid kontinuiteta konkursa znači stagnaciju. Sličan problem već godinama postoji i u Bosni i Hercegovini, gdje kinematografija nema podršku u obimu i na način koji su joj potrebni, čak I izostatak konkursa. Naravno da se solidarišem sa svakim kolegom kojem je onemogućeno da radi zbog svog javnog ili političkog stava.

Ali, teško mi je da komentarišem rad institucija u Srbiji jer jednostavno nisam dovoljno upućen, niti sam državljanin te države, I s te strane nije u redu. Nadam se da će stvari riješiti I da će kinematografija ponovo stati na noge.

Osim što je bio pozvan da proglasi otvorenim ovogodišnji festival, Dragan Mićanović je trebalo da učestvuje u programu koji vi uređujete, u predstavljanju TV serije „Pupin“ u kojoj igra naslovnu ulogu. Kako komentarišete to što je u poslednjem trenutku napustio Herceg Novi, kako su objavili crnogorski mediji, jer je govor koji je pripremio za otvaranje festivala ocenjen kao „politički neprikladan i nedopustiv“?

– Ne znam šta se tu tačno dogodilo, ja nisam u upravi festivala i ni na koji način nisam upućen u njegovu organizaciju. Što se tiče govora, mislim da se to sada pretvara u mnogo veću političku stvar nego što jeste, a na taj način festival i filmovi odlaze u treći plan.