Skip to content
Prijavi se na naš newsletter i nikada ne propusti naše najbolje objave. Prijavi se odmah!
Politicsto Politicsto

Početna strana

Politicsto Politicsto

Početna strana

  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Region
  • Sport
  • Život
  • O redakciji
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Region
  • Sport
  • Život
  • O redakciji
Pretplati se
Close

Search

Sve laži Ustava Republike Srbije – Lični stavovi

14 Oktobra, 2026 6 Min Read

Pojavio se onomad u široj javnosti povodom ljubljenja (celivanja) pojasa Isusove majke Marije izraz fetišizam. Tako je taj termin iz stručnog domena seksualne patologije premešten u religiozni domen što je za vernike bila uvreda. U najširem smislu moglo bi se zaista govoriti o raznoraznim fetišizmima. Postoji i fetišizam Ustava i zakona.

Ustav bi trebalo da bude najviši pravni akt jedne države u kome su određene funkcije vlasti i njena odgovornost, prava građana, utemeljeno državno i ekonomsko uređenje. Ferdinand Lasal je izveo podelu na suštinski dve vrste ustava: stvarni i fiktivni. Stvarni ustav je pokazatelj istinskog, faktičkog odnosa snaga u jednoj zemlji. U njemu piše ono što zaista postoji.

Lasal konstatuje da pravo da nešto čini ili ne čini ima onaj ko poseduje silu. Ta sila može biti: vojska, policija, sudovi, novac. Ili pak onaj ko sve navedeno nema, ali zato poseduje masu naroda i javno mišljenje za sobom. To su dve vrste sila. Pisani ustav bi trebalo da oslika odnos snaga, realitet u jednom društvu.

Ukoliko je ustav fiktivan, odnosno nije tačan odraz stvarnosti, on kad-tad mora propasti, odnosno prilagoditi se stvarnom ustavu (realnosti u datom društvu). Ili će se stvarnost izmeniti i uskladiti sa slovom ustava ili se tekst ustava mora saobraziti realnosti. Tu trećeg nema. Zapravo, ima i to je ono najgore: pretvarati se da postoji ono što ne postoji.

Sve laži Ustava Republike Srbije 2
Foto: Medija centar

Tako posmatrano Ustav Republike Srbije donet novembra 2006. godine bio je od svog početka mrtvorođenče, on spada u red onih ustava koji su nestvarni, fiktivni zato što ne odražavaju realnost i to u više tačaka. Mi izdvajamo tri nesaglasnosti odnosno tri laži.

Najpre Ustav sadrži neistinitu tvrdnju (laž) već u svojoj Preambuli da je „Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije“. Kad svi znamo, osim ako hoćemo da se i dalje lažemo, da to nije istina.

Druga velika laž je u tome da je Srbija država u kojoj je jedna od vrednosti socijalna pravda: „Republika Srbija je država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi“ (Ustav Republike Srbije, član 1.) Pored onakvog Zakona o radu to je iluzija. Ne poštuju se ni osmočasovni radni dan, niti prava na pauzu tokom rada, niti prava na plaćeni godišnji odmor, niti prava na neradnu nedelju ili bar neki drugi slobodan dan kao zamenu.

Treća velika laž je razdvojenost tri grane vlasti, posebno pravosudne od izvršne: „Sudovi su samostalni i nezavisni u svom radu i sude na osnovu Ustava, zakona i drugih opštih akata, kada je to predviđeno zakonom, opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava i potvrđenih međunarodnih ugovora.“ (Ustav RS, član 142.) „Sudske odluke su obavezne za sve i ne mogu biti predmet vansudske kontrole.“ (Ustav RS, član 145.) Ovo niti je postojalo 2006. godine niti postoji danas, dvadeset godina docnije. To je javna tajna.

Pa sad možemo se lagati i dalje do mile volje. Može se napisati i izglasati što je volja nekome ko ima većinu: čak i da je ugalj beo a mleko crno, da dva plus dva nisu četiri. To se može zapisati zlatnim slovima u Ustav, a ko bude javno govorio i pisao suprotno taj će biti kažnjen prema paragrafima Krivičnog zakona jer se suprotstavlja „svetinji nad svetinjama“, odnosno Ustavu. To ja zovem fetišizam ustava. O tome je pisao još 1873. godine i Svetozar Marković, reči koje nam danas anarhistički zvuče:

„Pisani zakoni, paragrafisana pravda – ponekad sadrže u sebi pravu pravdu, a ponekad baš sadrže i brane krivdu. Ponekad zakone pišu naučenjaci koji su svoju nauku iscrpili ma iz kakvog prljavog izvora, i oni u zakonima ne teže da ujemče narodnu pravdu, no da utvrde neka svoja morska ‘načela’ koja je ‘neko’ u nekom ćumezu u nekom kraju sveta izmislio kao ‘pravo’. Ponekad se zakoni baš pišu u najgoroj nameri da se poruše i oduzmu prava narodu /…/ u takvim slučajevima dužnost je i vrlina svakog pojedinog čoveka gaziti i rušiti te zakone svima sredstvima. Ukoliko to pojedinac ne može ili ne sme, onda narodno predstavništvo i može i sme, i treba, da pogazi mrtve formule zakona.“

Što se tiče prve tačke realnost bi se mogla uskladiti sa tekstom Ustava jedino ratom, a kako bi drugačije?! Nema načina da se diplomatijom odnosno mirnim putem postigne vraćanje Kosova (pa čak ni „Pokrajine Kosovo i Metohija“) u sastav Republike Srbije. To treba da zna ovaj svet, ova javnost, ovaj narod. Sve ima svoju cenu. Ako masa sveta podržava politiku koja se svodi na vrebamo trenutak kada ćemo pokušati da vojnom silom Kosovo vratimo pod suverenitet Srbije – onda se pomirite sa time da će vaše sinove uzeti u vojsku (najpre na samo dva i po meseca, za početak) da ih pripremaju za rat u kome će verovatno poginuti ili biti obogaljeni, a kasnije, kad nedostane topovskog mesa, uzeće i vas, očeve. I najverovatnije da će sve biti uzalud. Pa nisu ni tamo preko sisali vesla. I oni se spremaju. Mislim da Srbima ovo nije jasno. Neko bi trebalo da im objasni, ja nisam kadar.

Alternativa gore navedenom je da se promeni tekst Ustava i time prihvati realnost, a kao konsekvenca toga izmeni spoljna politika.

Što se tiče druge tačke: ili će se obezbediti prava zaposlenih onako kako sam naveo ili ćete u Ustavu upisati da ih nema i da sve zavisi od dobre volje i „humanosti“ poslodavaca prema teoriji Miše Brkića.

Kod treće tačke ili će se sprovesti odvajanje sudske vlasti od uticaja izvršne ili ćete iz Ustava brisati te formulacije i konstatovati da nje nema, a možda i da ne treba da je bude, da je to štetno po efikasnost države. Uostalom, postojali su politički sistemi u 20 veku koji su otvoreno proklamovali i sproveli potčinjenost sudske vlasti izvršnoj. To je bio njihov cilj, jer na taj način država postaje silna a to onda znači i da je ceo narod (nacija) silan.

Jedini glas razuma u dosadašnjoj izbornoj kampanji je Rasima Ljajića: Ako polovina trijumfuje a druga polovina se oseća ponižena i ugrožena onda od takve zajednice nema ništa. Jasno je da će dve prve liste biti ona oko SNS-a i Studentska lista. Jasno je i da će ovaj režim po svaku cenu kako zna i ume zauzeti najmanje 126 mesta u Skupštini. Jasno je i da će posle izbora biti demonstracija i nereda, tenkova i policije na ulicama, prebijenih (nadajmo se ne i ubijenih). I da će EU onako ljigavo, diplomatski „izbalansirano“ osuditi prekomernu silu, pozvati obe strane na deeskalaciju i dogovor. Samo kako, kakav dogovor?!

Ukoliko bi razum i politička veština nadvladali međusobnu mržnju moralo bi se zajednički pristupiti promeni Ustava u pravcu njegovog upodobljavanja realnosti. Takva većina od 90% mogla bi da donese izmene i ubedi javnost da je to u našem nacionalnom interesu ma koliko to nekome sada izgledalo nestvarno i utopijski. Moralo bi se novim Ustavom konstatovati koliki je stvarni teritorijalni opseg Republike Srbije i to sačuvati od daljeg urušavanja. (Podrazumeva se da bi međudržavnim ugovorom trebalo jednako regulisati položaj albanske manjine u Srbiji i srpske na Kosovu.)

Moralo bi se Ustavom propisati (a što je još važnije sprovesti u život) da radni dan traje najviše osam a sedmični najviše 40 časova. Da ukoliko je poslodavcu neophodan prekovremeni rad da on može biti još najviše plus četiri sata ali plaćenih 30% više od redovne satnice.

Da nezavisno sudstvo može postojati samo ako ono ne stoji pod Ministarstvom pravde kao dela Vlade niti se finansira iz budžeta jer to svodi sudije na državne službenike. Nego da sudije na svojim kongresima biraju sopstvenu upravu (kako to rade advokati) i da se finansiraju direktno iz dela prikupljenih poreza na svoj poseban račun a ne iz državne kase.

Tako bi novi Ustav postao realan, moguć i najbolji mogući mada nikad neće biti savršen. Umesto sadašnjeg koji je spisak ideala i lepih želja.

Ali o svemu ovome ni SNS ni Studentska lista niti bilo ko neće ili ne sme da progovori.

Hoćemo li i dalje da se lažemo? Pa naravno da hoćemo. Zato što je to najprijatnije i najkomotnije. To može da traje još dugo dugo ali se time samo troši dragoceno vreme do neminovnog bolnog sagledavanja istini u oči jednog lepog ili svejedno ružnog dana.

Autor je književnik

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Author

Zlatija Vuković

Follow Me
Other Articles
Previous

Karić: Hoću da mladi ostaju u Raškoj i Novom Pazaru – Politika

Crtež
Next

‘Nepokorena ratnica’: Identifikovana nova vrsta dinosaurusa – BBC News na srpskom

Najvažnije vesti

  • Goran Marković za Danas o izjavi koju je dao HRT-u: Jesam za tu vrstu revolucionarnog terora koji je lustracija kriminalnog režima – Kultura
  • Rade Krunić: „Voleli bismo da smo kompletni, ali to nije alibi“
  • Novi Beograd: Zbog radova u Egipatskoj i Vojvođanskoj od sutra šest linija prevoza menja trasu
  • RTS: Devojka pala sa drugog sprata zgrade u Novom Pazaru
  • Kad i gde možete meč Fenerbahče – Partizan?
© 2021–2026 — Politicsto. Sva prava zadržana.